Sedam je godina Bosna i Hercegovina čekala na kandidacijski status, a koliko će proći do njezina punopravnog članstva u Europskoj uniji, nitko se i ne usuđuje prognozirati. Ovisit će to o donositeljima odluka u samoj BiH, ali mnogo više o samom EU i geopolitičkim kretanjima u ovome dijelu svijeta.
Unatoč toj neizvjesnosti daljnjeg EU puta, konačno dobivanje kandidacijskog statusa u BiH dočekano je s odobravanjem. Malo je strateških pitanja oko kojih postoji suglasnost svih triju naroda u BiH i njihovih političkih elita kao što je to europski put. Sva istraživanja javnog mišljenja pokazuju da Hrvati gotovo plebiscitarno, Bošnjaci u većoj, a Srbi u nešto manjoj, ali ipak natpolovičnoj većini podupiru ulazak BiH u EU. Postojalo je proteklih godina određeno razočaranje u BiH, pa i rast euroskepticizma jer je Bruxelles dodjelu kandidacijskog statusa uvjetovao nekim stvarima koje, u kompliciranoj državi kao što je BiH, nije nimalo lako riješiti.
Iako se iz europskih središta uporno ponavljalo da postoje "jasni kriteriji" koje neka zemlja mora ispuniti kako bi dobila kandidacijski status, a time i priliku nastaviti pridruživanje Uniji, stvarnost je to uporno demantirala. U EU su proteklih 30-ak godina primane zemlje koje su po mnogočemu iza BiH samo kako bi se geostrateški EU ili, točnije, Zapad bolje pozicionirali.
Da bi neka zemlja postala članicom EU, nužno je da ispuni set kriterija dogovorenih na sastanku europskih lidera u Kopenhagenu 1993., koji uključuju političke, ekonomske i pravne zahtjeve. Jedan od ključnih političkih kriterija za članstvo u EU je postojanje stabilnih institucija koje jamče demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava, poštivanje i zaštitu manjina. Ekonomski kriteriji za članstvo u EU uključuju postojanje funkcionalne tržišne ekonomije i sposobnost suočavanja s konkurencijom i tržišnim silama unutar EU. Konačno, država mora biti u stanju provesti acquis communautaire, što su regulative EU kojih se moraju pridržavati sve države članice. Općenito, kriteriji iz Kopenhagena osmišljeni su tako da osiguraju da nove članice EU mogu u potpunosti sudjelovati i pridonositi funkcioniranju EU.
Ipak, dalo bi se raspravljati o ulasku u EU fizički podijeljenog Cipra, ekonomski, politički i institucionalno rovitih Rumunjske i Bugarske. Hrvatska, kao trenutačno najmlađa članica, 2013. pristupila je EU, a činjenica da se suočavala s najzahtjevnijim procesom prijma tumačila se kao pooštravanje politike proširenja i kriterija iz Kopenhagena. U proteklih deset godina EU se nije širio, a ono što se događalo nakon što je kandidacijski status u međuvremenu dodijeljen Albaniji, Crnoj Gori, Srbiji i Sjevernoj Makedoniji, ne daje previše razloga za optimizam. Iako su otvorile pregovore, nijedna od tih zemalja nema izvjestan datum ni godinu pristupanja EU. Svi se pribojavaju sudbine Turske, države koja je u statusu kandidata 23 godine, gotovo bez ikakva napretka.
Kako je proširenje EU sve više političko pitanje, a da davno utvrđeni kriteriji padaju u drugi plan, pokazalo se ovogodišnjom ekspresnom odlukom da se kandidacijski status dodijeli Ukrajini i Moldaviji, državama čiji je jedini argument to što su pod agresijom Rusije ili im prijeti agresija Rusije. Nakon svega ovoga teško je procijeniti što BiH uistinu donosi kandidacijski status kada je u pitanju konačni cilj – ulazak u EU. Nije li možda EU uz sebe na takav način počeo vezivati BiH samo zato da bi je odmaknuo od proruskih snaga. Osobito sada, kada tu državu još čvršće od sebe udaljuje schengenskom granicom. Prije toga uvezao je svoj teritorij Pelješkim mostom i tako izbjegao i fizičku vezu s Balkanom.
Na sve te dvojbe vrijeme će dati odgovor, ali neupitno je da uz lobiranje Hrvatske i premijera Plenkovića odluka o dodjeli kandidacijskog statusa donosi određene prilike i mogućnosti. Slučajno ili ne, ona je iz Bruxellesa priopćena dan nakon 27. godišnjice Daytona, tjedan dana nakon odluke o ulasku Hrvatske u Schengen te gotovo istoga sata kada su u Sarajevu stavljeni potpisi na stvaranje nove vladajuće koalicije na državnoj razini, u čijem se programu najavljuje prestanak unutarnjih svađa i zajednički rad, politička stabilizacija, izgradnja pravne države i rad na ekonomskom napretku.
Nogometnim rječnikom kazano, EU je nabacio loptu prilično podijeljenoj momčadi. Iskustvo iz Katara pokazuje kako se zgoditak može postići i u takvim okolnostima. Hoće li BiH ovu maratonsku utakmicu preokrenuti u svoju korist, ponajviše ovisi o njezinim igračima. Timskom igrom iz nje je moguće izići kao pobjednik, a nagrada, u konačnici, i ne mora biti (skori) ulazak u EU. Postane li BiH pravno uređena, funkcionalna i ekonomski jaka, bit će to više nego dovoljan razlog za slavlje na tribinama. A sam plasman u "Ligu prvaka" (EU) doći će prije ili poslije. •
Kako je proširenje EU sve više političko pitanje, pokazalo se ekspresnom odlukom da se kandidacijski status dodijeli Ukrajini i Moldaviji. Nije li možda EU uz sebe na takav način počeo vezivati BiH samo zato da bi je odmaknuo od proruskih snaga
