Bilo je to 1986. godine. Ljeto, krenuli smo iz Koprivnice autobusom na hodočašće u nepoznato. Dugo smo se vozili dok u gluho doba noći nismo stigli u neko malo mjesto, mrak posvuda. Otišli smo spavati u neku veliku prostoriju, svatko u svojoj vreći za spavanje ili što je već imao. Ujutro smo se probudili, izašli i vidjeli da smo u nekome selu u kojemu se daleko iznad svih kuća ističe crkva s čak dva tornja! I krenuli smo prema njoj, a tamo je već bilo puno ljudi. Bilo je to Međugorje, moj prvi susret s tim mjestom nakon što je svijet 1981. godine obišla vijest da se u tom malom, siromašnom hercegovačkom mjestu djeci ukazala Gospa. Ljudi su brzo onamo pohrlili sa svih strana svijeta.
Službena međugorska povijest kaže da je dana 24. lipnja 1981. godine oko 18 sati šestero mladih iz župe Međugorje (Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović) vidjelo na brdu Crnica, na predjelu zvanom Podbrdo, bijelu pojavu s djetetom u naručju. Zabilježeno je da su bili iznenađeni i prestrašeni pa joj nisu pristupili bliže. Povijest dalje kaže da su sutradan, 25. lipnja 1981., u isto doba dana četvero od njih (Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković i Ivan Dragićević) osjetili da su snažno privučeni prema mjestu gdje su dan prije vidjeli pojavu koju su prepoznali kao Gospu. Njima su se pridružili Marija Pavlović i Jakov Čolo. Tako je nastala grupa međugorskih vidjeoca koja je tvrdila da je s Gospom molila i razgovarala. I lokalna povijest veli za kraj da su od toga dana imali svakodnevna ukazanja, zajedno ili odvojeno, ali i da Milka Pavlović i Ivan Ivanković Gospu više nikad nisu vidjeli. I tako ovaj fenomen traje već punih 40 godina! Fenomen koji je uzburkao bivšu Jugoslaviju, svijet, Crkvu…
O Međugorju je danas napisano puno, objavljeno tko zna koliko knjiga na brojnim svjetskim jezicima, a nekima sam i sam autor u suradnji s kolegama iz Večernjeg lista koji je te knjige bio i objavio. Zvuči čudno, ali činjenica je da su ljudi o Međugorju u prošlosti puno više doznavali iz svjetovnih medija, a ne iz crkvenih. Bilo je to i za očekivati, jer je međugorski fenomen duboko podijelio Crkvu, posebice među Hrvatima. S jedne strane stajali su gorljivi zagovornici Međugorja, a s druge strane ništa manje glasni protivnici. Treći, suzdržaniji, objektivniji, najčešće se nisu ni izjašnjavali. Tome se ne treba čuditi jer je pitanje Međugorja podijelilo i katoličke teologe.
Posebno je na teškim mukama godinama bio nedavno umirovljeni mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić. On je godinama ustrajno radio na tome da satre svaki trag Međugorja i tamošnjih zbivanja, bez obzira na crkvene interese i potrebe milijuna ljudi koji se tamo okupljaju, bez obzira na činjenično stanje i postojeće službene crkvene dokumente. Unatoč svojim upornim lobiranjima u Vatikanu, kao i učestalom dezinformiranju javnosti i vjernika, pravi šok doživio je 2010. godine kad mu je u biskupiju došao bečki kardinal Christoph Schönborn. Bio bi to jedan od mnogih posjeta crkvenih velikodostojnika koji su privatno dolazili u Međugorje. Došao je i Schönborn, ali je svojim načinom ophoda Međugorja pokazao da to baš i nije samo privatni posjet. To je Perića itekako uzrujalo.
Schönborn se, naime, nije skrivao od medija i otvoreno je iznio svoj stav prema Međugorju. No njegove izjave imale su posebnu težinu zato što je bio i član Zbora za nauk vjere Svete Stolice. Schönborn se u Međugorju zadržao nekoliko dana, a posebno je bila važna misa koju je predvodio u međugorskoj župi uoči Nove godine. U propovijedi je ponovio Zadarsku izjavu jugoslavenskih biskupa iz 1991. kojom je utvrđeno da “nadnaravnost događaja nije utvrđena“, ali je i pojasnio: “Dakle još nema službenoga priznanja, ali tom je formulacijom sasvim jasno rečeno da nadnaravnost nije isključena. Crkva je jasno rekla: nije isključeno. Nije utvrđeno, ali nije ni isključeno.” I ponovio je ono što Perić nikako nije želio čuti, da Crkva svoj konačni sud nije donijela i neće donijeti dok god traju tamošnji događaji, baš kao što je to bilo i s Lourdesom i Fatimom. Jugoslavenski su biskupi u spomenutoj izjavi Međugorje htjeli potpuno odbaciti, ali su dvaput bili na popravnom ispitu, jer im je tekst izjave vraćao Joseph Ratzinger, tada pročelnik Zbora za nauk vjere. Sveta Stolica je za buduće vrijeme ostavila očitovanje o ukazanjima, ali bila je svjesna da se pastoralno treba pobrinuti za ljude koji dolaze iz cijeloga svijeta. Zato je u Zadarskoj izjavi naglašena dužnost u prvom redu mostarskog biskupa da vodi brigu o tome, ali taj dio izjave nikad nije u cijelosti proveden u djelo.
I onda se dogodio najnoviji čin, da je papa Franjo 2017. godine posebnim apostolskim vizitatorom za Međugorje imenovao poljskog nadbiskupa Henryka Hosera. On je u svojem jednom obraćanju izjavio kako se u tome hodočasničkom mjestu poznatom po Gospinim ukazanjima, koje Crkva još nije službeno priznala, svakodnevno događaju spektakularna obraćenja i dodao: “Ono što se razvilo u Međugorju pokazuje veliku želju za ispovijedi, dakle za obraćenjem. Ovdje smo svjedoci spektakularnih obraćenja koja se događaju svakodnevno”.
Zaključno, međugorski fenomen traje već punih 40 godina. Posve je nevažno kad će i hoće li Crkva službeno priznati da se ondje ukazala Gospa. Najveća snaga Međugorja jest u tome što je onuda prošlo mnoštvo ljudi, milijuni iz cijeloga svijeta, i da iz tog mjesta ljudi kućama odlaze sretniji, ispunjeniji, zadovoljniji, ozdravljeni...
