Subota 19. studenoga
POMIRBA? KAKVA POMIRBA? HRVATI SE NEMAJU S KIM MIRITI
Ovog su se tjedna obilježavali stravični srpski ratni pokolji u Vukovaru i Škabrnji, a premijeru Plenkoviću bila su puna usta pomirbe. Pomirbe – koga s kim? Hrvati se nemaju razloga ni s kim miriti ni pomiriti, jer oni nisu bili strana nego žrtva u sukobu. Službeno, Srbija i Srbi trebaju priznati zločin, oni koji zaslužuju moraju biti kažnjeni (takvi i danas šeću Vukovarom), a ni pokajanje ni isprika nisu potrebni jer za ono što su činili nema ni pokajanja ni isprike niti bi bili iskreni. Plenković je odgajan u duhu jugoslavenstva, bratstva i jedinstva, a kad se bivša država već rušila, a Srbi pripremali za svoja divljaštva, objavio je knjigu u slavu "socijalističkog društva po mjeri čovjeka" u kojoj citira Marxa, Kardelja i druge "velikane" i velikane. U njegovu odrastanju nije bilo ni vjere ni hrvatskog patriotizma, pa je prirodno da mu je s takvim nasljeđem "pomirba" ili novo bratstvo i jedinstvo ispred hrvatskih žrtava. Hrvati su bili žrtva i u sustavu u kojem je on cvao, a u HDZ se kalkulantski učlanio tek u četrdesetoj godini. Stoga je tu stranku i skrenuo ulijevo, prema idealima svoje mladosti. Zvjerstva u Vukovaru i Škabrnji napravila je njegova država, njegove petokrake.
Nedjelja 20. studenoga
ĆIRO I DALIĆ CIJEPILI SU IGRAČE NEUSTRAŠIVOŠĆU
Počelo je Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru. Zamislite kako bismo ga doživljavali i pratili da na njemu nema Hrvatske! Predviđali joj loše ili dobre rezultate, svjetski mediji i svjetska nogometna imena daju nam veliku pozornost. No u nečemu su mnogi nepravedni. Da je neka druga reprezentacija iz velike nogometne zemlje otišla u Katar s kapitalom drugog mjesta na prošlom SP-u, zacijelo bi joj davali mnogo veće šanse nego nama. Tako je to, mali smo i kad smo veliki, ali su nam zato veliki rezultati još veći. A to pokazuju držanje i izjave naših igrača koji su samopouzdani i bez straha, dok su istodobno neki veliki igrači iz drugih zemalja pesimistični i ne očekuju uspjeh. Najviše Ćiro, a sada i Dalić cijepili su hrvatske igrače neustrašivošću, što govori i o Hrvatima kao narodu kojeg je neustrašivost i održala. Na žalost, ratnici kakvi su nam bili branitelji i kakvi su nogometni reprezentativci nisu i političari. Poslije Tuđmana svi su državnici svoju veličinu mjerili malenkošću države umjesto da Hrvatsku i sebe osjećaju najvažnijima u svijetu. Bez toga si mali, nevažan i prezren. Koja su suprotnost politici hrvatski navijači i hrvatska zastava spuštena niz neboder u Dohi!
Ponedjeljak 21. studenoga
POLITIČARI SU SLOŽNI KAD JE RIJEČ O NJIHOVIM POVLASTICAMA
Istodobno čitamo kako su kupljena četiri superluksuzna audija koji koštaju tri milijuna i 200 tisuća kuna za Milanovića, Plenkovića, Jandrokovića i Božinovića i kako sve više gladnih traži hranu u pučkim kuhinjama. Takvo što nikad neće posvađati premijera i predsjednika niti će ikad zastupnici u Hrvatskom saboru prosvjedovati protiv svojih enormnih plaća i povlastica ili se oko njih gložiti. Po pitanju svojih stražnjica složni su kao najsložnija obitelj, a ideologije su im samo izlika za karijere. Napise u medijima o sirotinji, pučkim kuhinjama, iseljavanju, kopanju bijednika po smeću, o stotinama tisuća minimalaca i mirovina s kojima je nadnaravno umijeće preživjeti – preskaču i zaobilaze kao mrtvu mačku na cesti. Ali kao istaknuti likovi političkih i društvenih drama o kojima se piše i govori vole da o njima čitaju njihove žene, djeca, prijatelji, bivši školski drugovi i kolege s fakulteta, zavidnici i drugi potrošači političkih tema. Rado će u svoj audi ili mercedes nekoga primiti, ali ne da ga prevezu nego da zabljesnu luksuzom svog parazitizma dok im država koju vode tone u neimaštinu. Političari i kriminalci su isti, samo što neki kriminalci ipak idu u zatvor.
Utorak 22. studenoga
NOGOMET U ŠKOLAMA LEKCIJA JE I "NASTAVA"
Ima ih još podosta koji ne odobravaju gledanje utakmica Svjetskog nogometnog prvenstva u školama, ali ih ne razumijem. U tom protivljenju vjerojatno ima još čistunstva po kojem je nogomet "prizemna zabava" od koje su roditelji odvraćali djecu (u mom bi imotskom kraju govorili – "đava' ti odnio loptu"), no što bi nam u životu ostalo kad bismo iz njega izbacili sve "prizemne užitke"? Uostalom, neke su ankete pokazale da u Hvatskoj manje od 20 posto ljudi SP u Kataru ne zanima, pa ako zanima gotovo sve, zašto utakmice hrvatske reprezentacije, a i neke druge, ne bi gledali učenici u školama? Mogu ih razveseliti, a nauditi im sigurno neće. Nogomet je "ratnička" igra bez žrtava, metafora borbe za život i opstanak izrazita kao možda nijedna druga, nadmetanje kakvo je održalo čovječanstvo onakvim kakvo jest, pa je tako školska lekcija i "nastava". Ako je školovanje djece obveza, "obveza" je i nogomet, jer gotovo nema (muškog) djeteta koje ga ne igra. Stoga bi bilo prirodnije da se gledanje SP-a u Kataru uvrsti u raspored sati umjesto da mu se protivi. Na kraju, možda su najbolji učitelji i nastavnici oni koji nastavu i učenje čine što radosnijima umjesto da budu mrska dužnost i muka.
Srijeda 23. studenoga
U USPOREDBI S ODRASLIMA DJECA SU IZNIMNO POŠTENA
Djeca sve više kradu, ove su godine krala 120 posto više nego lani, no taj postotak i nije tako šokantan – lani je u prodavaonicama u prvih devet mjeseci bilo 17, a ove godine 38 krađa. Te brojke baš i ne zabrinjavaju, odrasli kradu neusporedivo više! A i djeca nemaju krađe od koga vidjeti doli od odraslih. Djeca koja prate medije mogu o krađama čitati svaki dan, vrijednosti ukradenoga koje dosežu i do milijardskih svota ne mogu ni zamisliti. Pola je Plenkovićevih ministara, manje ili više izravno, bilo upleteno u krađe, neki su završili i na sudu. Kakvu vlast i društvo imamo, broj dječjih krađa ohrabruje (38 na gotovo milijun stanovnika!). Ako se još zna da neke sitne krađe (slične negdašnjim krađama trešanja i drugog voća na selu) zapravo i nisu krađe, možemo reći da imamo poštenu djecu, pošteniju od odraslih. Dječje lupeške nepodopštine u usporedbi s korupcijom i krađama odraslih, kojih ima na sve strane i teško ih je izbrojiti, mogu se zanemariti te poštenjem djece možemo biti zadovoljni. No kako ta poštena djeca postaju lopovi, podmitljivci i podmićeni? Tako što drukčije ne mogu preživjeti – takav je opstanak najveći moralni poraz ove zemlje i njezina političkog vrha.
Četvrtak 24. studenoga
POŠALJITE ORBÁNU RAZGLEDNICU SA SLIKOM TRGA BANA JELAČIĆA
Još ne prestaju, a negdje su sve žešće reakcije na šal mađarskog premijera koji je nosio na nogometnoj utakmici i na kojem je ucrtana velika Mađarska s dijelovima teritorija Hrvatske, Slovenije, Austrije, Slovačke, Srbije, Rumunjske i Ukrajine koji su nekad pripadali Mađarskoj. Viktor Orbán nekako se "izvukao", na Facebooku je napisao: "Nogomet nije politika. Nemojmo vidjeti nešto čega nema. Mađarska reprezentacija je reprezentacija svih Mađara, gdje god da žive." Hrvatskog predsjednika Milanovića taj incident ne uzbuđuje, pa kaže: "Ja ću se na to nasmijati. Njegove aspiracije prema Hrvatskoj svode se na to da mjesec dana krstari Jadranom u 8. mjesecu i nađemo se na večeri... Ne bih tome davao ozbiljnu pozornost. Kakve susjede imamo, to je još najbolji". Nije to jedina Orbánova "osebujnost", ali bili bismo sretni kad bi hrvatska vlast za naše gospodarstvo i životni standard učinila ono što je on učinio za mađarski. Premijer Plenković reče kako nema vremena baviti se tuđim šalovima. Pa ipak, možda su predsjednik i premijer mogli Orbánu, koji se voli raširiti u povijesti, poslati razglednicu na kojoj je slika Trga bana Jelačića s banovim spomenikom koji bi mu o toj povijesti nešto rekao.
Petak 25. studenoga
"ZAPAD SPREMA NOVI UDAR NA RUSIJU". DA SE SMIJEŠ I PLAČEŠ
Čitamo naslov – "Zapad sprema novi udar na Rusiju, Britanci i Francuzi u tišini poslali značajno oružje Kijevu". I tako Zapad "udara na Rusiju" od početka njezina napada na Ukrajinu. Politički svijet vjerojatno u povijesti nije doživio toliki cinizam prema žrtvama rata kakav svjedočimo ove godine prema žrtvama u Ukrajini. Amerika i Zapad neprekidno prijete, šalju Zelenskom pomoć i "pomoć", omalovažavaju rusku vojsku, lažu o njezinim neuspjesima i ukrajinskim uspjesima, čas hrabre Ukrajince, a čas i njih optužuju kao krivce za rat, a cijelo to vrijeme Rusi bešćutno ruše, ubijaju, ginu i žene i djeca, agresor priprema Ukrajincima zimu u kojoj milijuni neće imati ni grijanja ni krova nad glavom pa bi se mogla dogoditi nezapamćena katastrofa. Već sam napisao kako je zapadnoj javnosti krvavi rat postao navika, vijesti o njemu objavljuju se uz vijesti o drugim političkim događajima, zabavi, sportu, uz slike golih ljepotica i likova iz svjetskih elita. Ne samo da se više nema sućuti za stradanja Ukrajinaca nego je zanimanje za ta stradanja u sjeni radoznalosti za raskalašeni život u kraljevskim obiteljima, za senzacije u nogometu, estradi, modi, brakovima i rastavama slavnih...
