Nina Obuljen i Andrej Plenković veliki su prijatelji. Oni su vršnjaci, zajedno su utirali diplomatsku i političku karijeru, a koliko mu Nina znači, naš premijer dokazao je prije više od četiri godine, kada ju je unatoč brojnim protestima postavio za ministricu kulture. Ministarstvo kulture jedno je od najvažnijih, ono čuva i promovira narodne i društvene vrijednosti.
U ovoj sam kolumni tada napisao da će “potezi Nine Obuljen pokazati kakve je boje Plenković”. U međuvremenu je gđa Obuljen Koržinek podebljala svoj resor pa je sada ministrica kulture i medija, priprema novi Zakon o elektroničkim medijima, kojemu se već i u ovoj fazi protivi glavnina hrvatskih medija, izdavači i novinarska struka. Oni, naime, strahuju da će novim zakonom država na “elegantan način” ostaviti medijima, pod prijetnjom drakonskih i financijski neizdrživih kazni, da “lociraju, identificiraju, uhite i transferiraju” društvene nepoćudnike, umjesto da to rade državni represivni organi, znači policija, sudstvo i službe. Vladajući žele uvesti cenzore, ali ne žele ih plaćati.
Početkom 1990-ih Nina i Andrej bili su još studenti pa nisu mogli znati, osjetiti svu puninu i važnost koju je medijima, novinarstvu i društvu donijelo rušenje komunističkog totalitarnog sustava. Do tada je nad novinarima stajao kao mač članak 133. zakona o “verbalnom deliktu”, kojim je bivši režim stvari držao pod kontrolom, prijeteći nepoćudnima i slobodnomislećima da paze što pišu, govore, pa i misle, jer ne svidi li se to režimu, riskiraju zatvorske kazne i vlastitu egzistenciju. Stoga su novinari i posebno osjetljivi na mogućnost kažnjavanja i zatvaranja ljudi zbog njihove slobode govora.
Trideset godina poslije Vlada Andreja Plenkovića objavila je rat govoru mržnje, proglasila ga najvećim društvenim problemom i neprijateljem od kojega nastaje sve društveno zlo. Da govor mržnje treba mrziti, tu nema dvojbi. No vladajućima su problem postali, a nakon šoka i atentata na policajce pred Banskim dvorima, komentari i komentatori koji na hrvatskim elektroničkim portalima podgrijavaju govor mržnje. Izdavači se s nepoćudnim komentarima bore već godinama i većina njih uspijeva prije ili kasnije ukloniti očite govornike mržnje i zazivatelje nasilja. U toj stalnoj borbi dogodi se da poneki mrziteljski ili patološki komentar ipak preživi, jer izdavači često u svojoj financijskoj bijedi nisu jednostavno dovoljno ekipirani za tu danonoćnu borbu.
Promjenom zakona koji predviđa isključivu odgovornost izdavača, odnosno urednika, uz kazne od sto tisuća do milijun kuna, Vlada zapravo odgovornima za govor mržnje smatra medije i novinare. Čak i odgovornijima nego počinitelje. I to je ono na što mediji ne mogu pristati. Objašnjenja iz Vlade da je zakon dobar i da se izdavači ne moraju plašiti zloporaba zato što je trenutačna ministrica razumna, zato što je trenutačni premijer razuman i zato što su voditelji mjerodavnih državnih institucija za nadzor medija razumni ne znače baš ništa. Uvijek treba uzeti u obzir najgoru moguću varijantu, da će sutra na njihova mjesta doći nerazumni, divlji mrzitelji medijskih sloboda, kojima će odredbe novog zakona doći kao naručene za penalizaciju ne nepoćudnih govornika mržnje, nego nepoćudnih medija i novinara. Tada se može pokazati da se cenzuriranje šovena i provokatora tako lako može pretvoriti u opću cenzuru. Stoga je bizarno medije stavljati u poziciju represivnog organa.
A ako im to i naturaju, vladajući bi trebali definirati što je sve govor mržnje. U tome se, vidimo, slabo snalaze i suci. Njihova je praksa ovdje vrlo neujednačena. To još dodatno pojačava strah izdavača, jer kako će onda oni uspjeti filtrirati sve ono što bi vlasti mogle označiti nepoćudnim. Pri tome Nina i Andrej očito ne znaju da je novinsko izdavaštvo odavno prestalo nositi zlatna jaja, a da su novinarske plaće i u apsolutnom iznosu manje nego prije 20 godina. Izdavači nemaju novca za timove za cenzuru.
Ako Plenković ipak odobri donošenje ovakvog zakona, izdavači se jedino mogu spasiti ukidanjem komentiranja. A to onda znači bitno smanjenje čitalačkog dosega i pad rejtinga koji prate oglašivači. Pravnici pak upozoravaju da će zakon otvoriti prostor zloporabama i manipulacijama u “lukrativne svrhe”. Predviđaju poplavu tužbi protiv izdavača jer se već pokazalo da “tužitelji” imaju mogućnosti i sami naručiti neki negativan komentar pa podnijeti tužbu protiv izdavača radi naknade štete. Pogubno, u situaciji kada suci u 80 posto slučajeva sude protiv izdavača.
Zbog svega toga mediji upozoravaju Vladu da ne donosi potencijalno vrlo opasan zakon, koji bi mogao voditi k dobrom starom totalitarizmu, cenzuri i rezanju tanke grane na kojoj još počivaju hrvatski mediji. A naša ministrica? Pa sama je na početku mandata izrekla savjet kojim se vodi: “Zapamti, Nina, hodat ćeš po cesti i kada više ne budeš ministar”.
