Dvije godine starijeg brata Ivana i mene djed je često vodio sa sobom, pričao nam različite priče i učio nas kako se na engleskom jeziku kaže – jedan, dva, pet, deset.
Rado je pričao o svojoj mladalačkoj avanturi, odlasku u Split i ukrcaju na parobrod kojim je, nakon trideset i pet dana plovidbe morima i oceanima, došao u Ameriku. “U Nevijork”, kako je govorio.
Pričao nam je da je u prastara vremena Hercegovinom, od mjesta do mjesta, hodao čovjek blagoga lica i svetačkog izgleda. Nakon što je vidio ljepote Stoca i Trebinja, Mogorjela i Počitelja, Blagaja, Bune i Mostara, Konjica i Livna, rekao je:
“Ovoj zemlji Bog je dao sve, a ljudi nesreću”.
- Unatoč toj ljepoti rano sam, djeco moja, shvatio da je oko mene surova, mrkla i svačija zemlja i da odavde treba bježati. Mladom čovjeku i magarcu i more je do koljena. Tako sam i ja ušao na parobrod i pošao u životnu neizvjesnost. U predgrađu New Yorka radio sam u rudniku – gdje bi drugo mogao – nešto uštedio, vratio se i upao u vrtlog Prvoga svjetskog rata.
Tu bi djed zastao i kroz uredno dotjerane brkove tiho se nasmijao i opet zapao u duboku šutnju koja se vidjela na svakoj bori njegova lica.
Djed je bio čovjek srednjega rasta, zbijene tjelesne građe, uspravna hoda, bistra i prodorna pogleda pod čijom pokoricom su, ipak, stanovale tuga i nevolja. Od jutra do mraka radio je kao mrav, vodio računa o svemu, malo je govorio, a kada bi u trenucima opuštanja pjevušio, moglo se razabrati:
“Nema raja bez rodnoga kraja ni miline bez Hercegovine”...
Mrmoreći pjesmu, podsvjesno se tješio i pravdao životni promašaj i povratak u stari kraj.
Samo što su se stišale vatre Prvog, dočekao ga je još ljući, žešći, oktanski plamen Drugog svjetskog rata. Hercegovina je bila daleko od svega. Živjela je u mraku i osami, bez novina, radioaparata i telefona.
Iz polutame, s povezom na očima, pošla je zamršenim puteljcima, iskrvavila do posljednje muške kape krvi i – nikamo stigla nije. Umorna i slomljena, popela se na prijestolje povijesnog promašaja i nastavila život s hipotekom neprijateljskog kraja.
Umoran od ratova i nevolja, djed je najčešće sjedio sam. Sam sa svojom mukom. To njegovo sjedenje bilo je nijemo. Nije vjerovao da netko može razumjeti njegovu tugu, povukao se u osamu i sam u sebe. Pušio je lulu za lulom, tiho i polako pio iz male drvene čaše, čas gledao u zemlju, čas u nebo i pitao se – zašto izgubih sinove? – jednoga u dvadesetoj, drugog u dvadeset i četvrtoj godini života.
- Godine pristižu i ne pitaju, život se primiče kraju, a ja ostadoh sam.
Nikada nije saznao gdje su mu sinovi nestali, u kakvim su mukama umrli ni gdje su mu djeca pokopana. Nikoga nije pitao jer su i raspitivanja mogla biti opasna. Odgovor na ovo pitanje nije dočekao, a krije ga otvorena Huda jama ili će to učiniti neka druga kada otkrije svoje duboko i mračno grotlo užasa. S ovakvom nevoljom živjela je, zapravo, svaka obitelj od Trebinja do dalekog Livna.
Kako 1941. tako i 1991. godine… Hercegovina je ponovno pošla i nitko pouzdano ne može reći gdje je prispjela i na kojoj se križnoj postaji posrtanja i čekanja nalazi danas. Davno je August Šenoa napisao roman “Čuvaj se senjske ruke”, a ja bih, kada bih bio književno obdaren kao on, želio napisati roman – “S Banskim dvorom oprezno”. Povedi računa o sebi sam, sposoban si kao nitko drugi i shvati: nema pouzdane pomoći od prijetvornog staratelja. On će, kakav je, najprije osigurati sebe i svoj interes, a o svemu ostalom “o tom potom”.
Zašto?
Prigodom otvorenja međunarodne kulturne manifestacije Mostarsko proljeće, prije desetak godina, veleposlanik Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini u pozdravnom je govoru rekao nešto od čega se svakome digla kosa na glavi. Vidjela je Njegova Ekscelencija kako je publika reagirala, dođe i tiho mi reče:
“Vi mene poznajete, razumijete! Znate Vi što ja mislim, ali ovo sam trebao reći. Dakle, morao reći!”.
WikiLeaks svjedoči da su u najdražem veleposlanstvu ondašnjim i sada aktualnim dužnosnicima hrvatske Vlade lijepili epolete stoga što su gušili legitimne zahtjeve hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Kako s ovakvim “starateljima” poći naprijed? Kako se prepustiti njihovoj brizi i nadati se dobrome? Teško, sigurno teško!
Živimo u vremenu zapletenih odnosa koji zahtijevaju poštenija promišljanja, kvalitetniji duh suživota naroda, njihovih kultura i religija. Koliko god bili različiti putovi kojima smo se kroz povijest kretali, u svakome času mora se poštovati temeljno ljudsko poslanje – poštovati drugi narod i ne sputavati ga u njegovim pravima, pogotovo ne onda kada svatko, od najmanjeg djeteta do najstarijeg čovjeka, osjeća nepravdu, poniženje, daytonsku podvalu i prijevaru. Civilizirani smo!
Dok ovo pišem, sjetih se fra Didaka Buntića, velikog duhovnog autoriteta, i Ive Andrića, velemajstora pera i slova s Nobelovom pozlatom.
-Zar ćete igdje na svijetu naći kršnijeg, bistrijeg i radinijeg naroda nego što je naš hercegovački – piše fra Didak, a Ivo Andrić dodaje:
- Hercegovina, osobito onaj južna i jugoistočna, ima, po pravilu, poseban soj ljudi. Hercegovci su više skloni računici nego osjećaju. Ali njihova računica je tako dobra i sigurna da je redovito korisnija cjelini i pojedincu nego mnogi osjećajni ljudi zamagljena pogleda i naopake pameti. Hercegovina je zemlja s puno kamena i malo čega ostalog, ali to malo što se tu rodi, plemenito je, zdravo i razumno. Hercegovačka mudrost pomagala je svakome župniku i vrlo često, kod unutarnjih sukoba i kolebanja, ljudima mijenjala karakter nabolje i naljepše.
Ima i onih koji kažu da nije tako.
Jedan čovjek kratkih i krivih nogu, pogrbljenih ramena, gustih i nakostriješih obrva kao konjski rep, kaže da su Hercegovci necivilizirani i neuki ljudi koje treba učiti kako se riba peca, a ne hraniti ih poticajima i potporama hrvatskih poreznih obveznika.
E da to nije tako, evo primjera.
Uoči hrvatskih parlamentarnih izbora, Udruga vinara Hercegovine, kojom mudro upravljaju Grgo i Andrija Vasilj, u Sportskom centru Nike Dodiga u Međugorju priredila je svečanu večeru, degustaciju pića, druženje i zabavu. Oko bazena olimpijskih razmjera, u sportskom centru dostojnom najvećih svjetskih metropola, dok se voda pod svjetlima reflektora prelijevala u različitim bojama, oko načičkanih i ukrašenih stolova kao osice hodale su hostese i konobari s pliticama pića i hercegovačkih delicija. Tedi Spalato sa svojim bendom i klapom pjevao je mediteranske hitove. Ozračje je bilo dostojno najljepše filmske priče.
Na ulazu u Sportski centar, s lijeve, odnosno desne strane glavne prometnice, ovisno o tomu iz kojeg pravca dolazite, na razdaljini od dvjesto metara nalaze se obiteljske kuće Ivana Dodiga i Marina Čilića, najboljih hrvatskih tenisača. Marin je najbolji, ali sa svojih 198 centimetara nije i najviši. U rodu međugorskih Čilića muškarci su redom visoki, dugih nogu, ruku do koljena i uzdignute glave.
U Međugorju se zna reći:
Nisi pravi Čilić ako nisi visok kao Mirko Matišin… (ako za jedan centimetar nisi prešao drugi metar).
U ranijim kolumnama pisao sam o dr. Cirilu Zovki, rođenom Posušaku i najvećem hrvatskom graditelju. Dva zagrebačka velebna objekta, Galerija i Importanne, pet dubrovačkih hotela – Neptun, Ariston, Royal Palm, Royal Princess i Royal Blu, svaki okrunjen s pet zvjezdica, raskošna vila Elita i projekti triju novih splitskih hotela, svakom čovjeku normalnog vida i kakve-takve pameti zorno svjedoče da je to čovjek koga nije potrebno učiti kako će pecati ribu.
Ako vas put navede u Zagreb pa navratite u hotele Sheraton i Westin ili u Mline, u tamošnje hotele Sheraton i Astarea, sigurno ćete sresti čovjeka usklađenih pokreta i pogleda koji sve nadzire i o svemu se brine.
Sreli ste Anđelka Leku, rođenog Gruđanina, najvećeg hrvatskog hotelskog magnata. O njegovom životnom putu od Gruda do Mostara i Zagreba pisat ću drugom prigodom.
Ako vas put navede u Međugorje, pa svratite u kompleks Vlatka i Dobroslava Barbarića, u Širokom Brijegu u imperij Joze Bogdana, u Grudama u tiskaru Stipe Vranješa, i tko zna na koliko ovakvih mjesta još, vidjet ćete da su Hercegovci ljudi koje ne treba učiti kako se peca riba nego kako do njih doći i kako od njih nešto naučiti.
To su vrijedni, radini i sposobni ljudi koji ne bacaju dimne zavjese i pijesak u oči, ne govore političke fraze i floskule; oni stvaraju i podmeću leđa češće i više nego što bi trebali. To su ljudi koje treba poštovati, a ne podcjenjivati i ismijavati kako to radi njihov veliki riboučitelj.
