Svake godine u Hercegovini se pojavi neki novi biznis. Poput sapunica, najčešće bude hit samo jedno ljeto. Tek poneki novokomponirani biznis održi se nekoliko godina. Kao sada smilje. Od škrte zemlje, tijekom povijesti, Hercegovci su na različite načine preživljavali. Najviše od duhana, vinove loze, povrća, voća i stočarstva. Država gotovo nikada nije poticala autohtonu proizvodnju.
Dapače, često je odnemagala ljudima tjerajući ih u proizvodnju egzotičnog bilja, a zabranjivala im je uzgoj i proizvodnju domaćih proizvoda i stoke. Drastični primjeri su iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata kada su Hercegovci primoravani na “smicanje koza” te uzgoj pamuka i kikirikija. Nije trebalo dugo da se shvati kako su te biljke u Hercegovinu zalutale. Iza njih ostala je pustoš. Preživljavajući između dvaju ratova, stanovništvo se dovijalo kako opstati i preživjeti na vlastitoj zemlji. Izvore prihoda tražilo je i u prodaji divljeg samoniklog ljekovitog bilja i šumskih plodova. Brali su i prodavali smilje, vrijesak (vrisak), kadulju, plodove drače, trputac (bokvicu), ježevinu… Devedesetih, kada se standard malo popravio i proradio poduzetnički duh, neki su pokretali farme kokoši nesilica, prepelica, pa čak i puževa te nojeva. Jedno vrijeme hit je bio uzgoj činčila. Sve je završavalo s jednim ljetom.
Nakon rata su krave, ovce, konji, od kojih se na selu živjelo, završili u mesnicama. Njive su zapuštene. Zato se posljednjih godina preorava krš. Počelo se saditi lavandu, maslinu, kupinu, aroniju, borovnice, višnje, orah, lješnjake..., a ponajviše smilje. Međutim, prezasićeno tržište oborilo mu je cijenu. I sve ga je teže prodati.
Nažalost, gotovo ni jedan novokomponirani biznis s biljem i životinjama u Hercegovini nije zaživio. Jedino je, unatoč maćehinskom odnosu države prema duhanu, u svim državama on preživio. Jednako tako mogli bi i smilje, maline, aronija, činčile, prepelice... Dakako, ako bi nove biznise “prigrlila” država.
Povijesne okolnosti i zemljopis Hercegovcima su u gene usadili poduzetnički duh. Među kršem i kamenom, pod svojevrsnim političkim sankcijama, Hercegovci su se mogli uzdati samo u sebe. Zato su, kao malo gdje, ljudi, pojedinci na tom prostoru iznjedrili bezbroj ideja za koje je država trebala osigurati infrastrukturu, logistiku, propise, a posebno strategije poljoprivrede, razvoja u kojima bi i hercegovačke poduzetničke ideje našle svoje mjesto. To je posao države. Međutim, ni ova BiH, kao ni sve prethodne države pod čijim okriljem je Hercegovina bila, nije pokazala minimum spremnosti omogućiti im vlastite ideje pretočiti u dugotrajan biznis od kojeg bi koristi imali svi - i država i njezini građani. Jednostavnije je, a čini se, mnogima i korisnije, bilo stimulirati odlazak, proces koji je u Hercegovini nadživio poduzetničke euforije s kaduljom, činčilama..., a možda će i smilje. Hercegovinu isprazniti, a ne oživiti, jedina je strategija koja je zaživjela na ovom prostoru.
