Tko od nas kao dijete nije igrao nogomet! A mnogima je ostao strast i u poodmakloj dobi. Tko od nas koji smo bili daleko od gradova i klubova, s njima loše povezani prometom i s praznim džepom, nije sanjao otići na neku nogometnu utakmicu i bio silno zavidan onima koji su to mogli! Na primjer, cijela Dalmatinska zagora, u kojoj se navijalo uglavnom za Hajduk, proživljavala je te patnje.
Sjećam se kad su u mojem povelikom selu bila samo dva, tri tranzistora, pa smo se nedjeljom okupljali u dvorištu ili u stanu sretnika koji su ih imali da bismo slušali prijenose nogometnih utakmica. Tko od nas nije skupljao sličice igrača, svađao se o kakvoći vratara, bekova, napadača, srdito uzvraćao dinamovcima ako je bio hajdukovac i obratno! Tko od nas nije išao na utakmice u seoskim nogometnim natjecanjima i žestoko navijao za svoj razred na školskim igralištima! Tko nije znao sastav svoga kluba ili reprezentacije, koji je tada godinama malo ili nikako mijenjao!
Kao igra, nogomet je bio nešto što nije obveza, ali jest veliko zadovoljstvo. Igra je, kako piše poznati nizozemski povjesničar kulture Johan Huizinga i drugi mislioci, suprotstavljena svrsi, zbilji, dužnosti, prisili i nuždi, ona je slobodna, ona je sloboda, ona je simbol svijeta. Nama djeci bila je to sloboda od roditelja, nastavnika, svećenika... Naš odnos prema nogometu kao nečem lijepom a neobveznom isti je od djetinjstva do starosti. Većini muškaraca, a riječ je o stotinama milijuna pa i o milijardama navijača u Europi i svijetu, takav nogomet je iznimno važan u životu, u kojem smo prisiljeni na rad i stjecanje za obitelj, na disciplinu na poslu i u brizi za svoju djecu, u hijerarhijskim a i svakidašnjim komunikacijama s okolinom. Na nogometnim stadionima ili ispred televizijskih ekrana na kojima se prenosi nogomet ničega od te sputanosti nema, svaki je navijač, izgubljen u mnoštvu ali nađen u vlastitom uzbuđenju, kralj sa svojim suverenim užicima, kriterijima i odnosom prema igri i igračima. I što je iznimno važno, za razliku od većine drugih sadržaja na TV-u (filmova, serija, politike...) izravni su prijenosi sportskih natjecanja, a među njima je nogomet na prvom mjestu, jednostavno istiniti, u njima se ne glumi, oni nisu fikcija, iluzija nego stvarno događanje, stvarna drama pred očima gledatelja.
Odavno novac upravlja sudbinom nogometa i klubova, uvelike utječe na rezultate i plasmane, ali je unatoč tome za navijače ostao razlog veselja i strepnje, nikad nije izgubio draž neizvjesnost koja je jača od najjačih sastava. Najbogatiji klubovi u nacionalnim prvenstvima i kupovima te u međunarodnim natjecanjima igraju s mnogo siromašnijima i najsiromašnijima, ali nikad nisu posve sigurni što igra donosi. U ligaškim hijerarhijama pojedinih zemalja kojima se penje i pada i bez kojih su nezamislive prve lige sudjeluju tisuće klubova a svaki ima svoje navijače za koje su oni u njihovim osjećajima “najbolji na svijetu”. Tako su zapravo klubovi iz najnižih liga ravnopravan dio nogometnog svijeta kao i nacionalni prvaci i osvajači međunarodnih natjecanja. Negdje sam drugdje napisao kako je takav nogomet najbrojniji, najveći demokratski milje na svijetu.
Osnivanje superlige, s predsjednikom Reala Florentinom Perezom na čelu, udar je na tu svjetsku demokraciju.
No ne bih se složio da je riječ o elitističkom naumu, riječ je o najobičnijoj grabežljivosti Pereza i društva, o iščašenju iz osnovnih ljudskih vrijednosti i nedostatku bilo kakva respekta prema čovječanstvu. Oni sa svojom koncepcijom dvadeset probranih klubova kopiraju hitlerovsku rasnu čistoću, s tim što su zločinačko i osvajačko ludilo nacista zamijenili – novcem. To je najnedemokratskija zloporaba jednog izrazito demokratskog fenomena – nogometa i navijača. Messi, Ronaldo, Modrić, Neymar, Mbappé, Salah, Kane... silno su bogati ali su na terenu u jednakom odnosu prema igri kao i igrači lokalnih klubova. Na igralištu protivničke igrače ne nadmašuju mašući im pred nosom novčanicama, nego vještinom i ljepotom igre. Perez i društvo htjeli bi da se natječu ne igrači nego džepovi povlaštenih klubova, da nogomet ne bude igra nego demonstracija moći i novca kojim bi nadoknadili svoje duhovno i moralno siromaštvo.
