Napeto je u Bosni i Hercegovini. Atmosferu je svojom ljetošnjom odlukom usijao bivši visoki predstavnik Valentin Inzko. Nametnuo je izmjene Kaznenog zakona o genocidu. Zbog toga su, i od tada su, Srbi blokirali državu. Prošlog mjeseca neki utjecajni predstavnici međunarodne zajednice neformalno su predložili izlaznu strategiju. Zamolili su Dragana Čovića da kao predsjednik “gornjeg doma” državnog Parlamenta BiH podrži prijedlog prema kojemu bi, umjesto stranaca, domaće vlasti donijele zakon o genocidu i ratnim zločinima. Procjenjivalo se kako bi Dodik i Srbi nakon takva zaključka deblokirali državu. I vratili se u pregovore.
Želeći pomoći ovoj američko-europskoj inicijativi u korist ustavne reforme u BiH, Hrvati su kao vezivno tkivo između bošnjačkog unitarizma i srpskog separatizma brzopleto uzeli vruć krumpir. I dižući ruke, trojica su se “opržila”. Nisu računala na toliku pokvarenost rušitelja višenacionalne države. Njihovu dobru namjeru sarajevski mediji i političari pretvorili su u suprotnost. I optužili ih za negiranje genocida. Unatoč tomu što se Čović na jednoj od godišnjica Srebrenice došao pokloniti žrtvama genocida.
Pročitajte pažljivo formulaciju zaključka koji, uostalom, i nije prošao te sami donesite sud je li prijedlog oko kojega se digla tolika bura negiranje genocida: “Nužno je da oni koji su kreirali posljednju odluku Valentina Inzka, istu i ponište. Vijeće ministara BiH trebalo bi u što skorije vrijeme predložiti način određivanja i iskazivanja odnosa prema počinjenim ratnim zločinima i njihovu tretiranju u javnosti imajući u vidu da se u BiH vodio građanski rat ili ‘tragičan sukob u regiji’ kako to definira Daytonski sporazum.” I to je sve. Dakle, domaće usvojene odluke, a ne strane nametnute, trebaju definirati oblast o ratnim zločinima.
No, umjesto zahvale i vrednovanja hrvatskog doprinosa barem u pokušaju za stabiliziranjem prilika u BiH, uslijedile su optužbe i diskreditiranje hrvatskih predstavnika u bošnjačkoj javnosti, i to u vrlo osjetljivu trenutku pregovora o izbornoj reformi. Ne tako davno hrvatski predstavnici našli su se u sličnoj poziciji nakon što nisu podržali ponovno pokretanje međunarodne tužbe BiH protiv Srbije za genocid. I tada su Hrvati bili saveznici strancima u pokušaju da se ne radikalizira bošnjačko-srpski sukob i ne otvori put drugim sličnim tužbama u regiji koja je, ionako, zarobljena u prošlosti. Prije svega, time je blokirana namjera dijela bošnjačkih političara koji su pripremali tužbu za agresiju Hrvatske na BiH. Jednako kao što sada planiraju proširiti Inzkov zakon na Jasenovac.
I stalno su Hrvati u BiH u poziciji da se pravdaju i brane svoje postupke iako su nerijetko jedina spona između bošnjačkog i srpskog političkog pola. Već godinama se zahtjeve za legitimnim nacionalnim predstavljanjem i očuvanjem konstitutivnosti nastoji diskreditirati optužbama da je hrvatska politika u BiH prosrpska i proruska. Time se želi zamagliti činjenica kako su Hrvati jedini istinski pravi nositelji euroatlantskih vrijednosti.
Izmišljene su optužbe o nekakvu hrvatsko-srpskom savezništvu u BiH. Mnogo više nego sa Srbima, Hrvati u BiH s Bošnjacima dijele životni prostor i prirodno je da im je jačanje suradnje s tim narodom važnije. Zato je i vrlo bitno relaksiranje tog odnosa kroz izbornu reformu. Ipak, Hrvati kao najmalobrojniji, moraju težiti korektnim odnosima i sa Srbima. Uostalom, u pola države žive pripadnici tog naroda. Pa valjda se s njima mora surađivati. Osim toga, kako bi sastavili vlast, pobjednici iz svakog konstitutivnog naroda moraju koalirati s jednom srpskom, odnosno bošnjačkom strankom. U RS-u imate dvije dominantne stranke: Dodikove socijaldemokrate ili Karadžićev SDS. Koga biste vi izabrali za partnera?!
Kada bi i postojalo čvrsto hrvatsko-srpsko partnerstvo, ono ne isključuje jednako takvo s Bošnjacima. Dapače. Njega istinski treba izgrađivati i jačati. Iskreno, hrvatsko-bošnjačko savezništvo ključ je svih rješenja u BiH. Nažalost, rušitelji multietničke BiH ga ne žele. U težnji za gradnjom unitarne bošnjačke države svoj narod spinaju lažima o hrvatsko-srpskoj zavjeri. Koju, navodno, u čestim susretima dogovaraju Čović i Dodik. A oni se godišnje sastanu svega pet-šest puta dok su Čovićevi susreti s Izetbegovićem i drugim bošnjačkim liderima na tjednoj osnovi. Politička partnerstva traže i neke poteze, pa i posredovanja, koji se, unatoč negativnim konotacijama i spinovima, u javnosti moraju ispoštovati. Državnike od političara razlikuje hrabrost u preuzimanju odgovornosti. Sve u funkciji gradnje mira i kako u budućnosti ne bi bilo novih zločina i genocida. Hrvati su zbog svega toga počesto prisiljeni progutati žabu kako svi narodi u BiH ne bi - ježa. Bljutavije je, ali i manje bolno.
