Na HTV-u se emitira dokumentarna serija „Opstanak“. U najavi stoji da serija „istražuje i analizira poteškoće i zastoje u kojima se nalazi hrvatsko gospodarstvo te pokušava ponuditi rješenja koja bi pomogla Hrvatskoj da dostigne gospodarske standarde razvijenijih zemalja EU-a.“ I serija je bome pravo osvježenje na javnoj televiziji. Godinama slušamo o našim problemima i promašajima, a sad je na jednome mjestu sve pobrojeno, ali ne ostaje sve samo na kritici, na detektiranju, nego treba slušati i prijedloge, rješenja. To bi u prvome redu trebali slušati naši političari, oni koji vode ovu zemlju. Ali slušaju li je? Razumiju li oni uopće o čemu se tu govori? Je li ih uopće briga, čast iznimkama?
Jedan od glavnih sugovornika u seriji jedan je od vodećih hrvatskih ekonomista Velimir Šonje. On je odmah jasno dao do znanja da srž svih naših problema leži u državnome kapitalizmu. A taj državni kapitalizam najbolje je opet ocrtao premijer Andrej Plenković kad je nedavno posjetio Podravku i onda javnosti predočio kako Podravka posluje, kakvi su joj planovi, što treba raditi... Govorio je čovjek kao da je vlasnik tvrtke. Naravno da nije, Podravka bi kao trebala biti privatna firma, ali kako da bude privatna ako je pojedinačno država najveći vlasnik, ako su zajedno najveći vlasnici mirovinski fondovi na koje država ima presudan utjecaj, a zna se tko vodi državu. Ona je sad personificirana u osobi premijera. I naravno da njemu ne pada na pamet na stol staviti prodaju državnih udjela u Podravki i drugim takvim tvrtkama. Jer kako bi politika tada utjecala na tijek novca ako bi ga maknula od sebe? U tome leži sva moć!
Šonje je nedavno za jedan strani list dao jako dobar intervju koji kod nas baš i nije prenesen, i u njemu je vrlo jednostavnim rječnikom detektirao naše probleme. Šonje je tako ustvrdio, kao i u seriji, da je glavni razlog naših problema „rigidni državni kapitalizam, manjak ekonomskih sloboda, poduzetništva, troma birokracija, relativno visoko oporezivanje rada i efikasnost u poslovima kojima se države ne bi trebale baviti kao što je proizvodnja suvišnih propisa“. Nakon raspada Jugoslavije stvorene su nove države i nove političke i administrativne elite. Prema Šonji, “oni su tržišne reforme napravili polovično ili, bolje reći, na četvrtini od potrebnoga, i tako je konsolidiran balkanski tip državnog kapitalizma”, u kojemu “političke vrhuške i administracija i dalje odlučuju o svemu, a korupcija i nepotizam su endemske pojave”.
Ključno je po njemu, to što su nove elite koje su preuzele vlast oko 1990. na Baltiku i u srednjoj Europi vodili antikomunisti, odnosno ljudi koji su se hranili na idejama liberalne demokracije i tržišnog gospodarstva. A tko su na prostoru bivše Jugoslavije bili ključni ljudi? Šonje nabraja: “Slobodan Milošević – komunist. Milan Kučan – komunist. Momir Bulatović i Milo Đukanović – komunisti. Kiro Gligorov – komunist. Franjo Tuđman – bivši komunist. Alija Izetbegović je odudarao od tog obrasca, ali ne moram vama objašnjavati da su njemu, prvenstveno inspiriranom religijom, liberalna demokracija i tržišna ekonomija bile zadnja briga u životu; prema mnogim njihovim aspektima gajio je otvorenu odbojnost i po tome je bio sličan drugima koje sam spomenuo.”
I Šonje za zaključak: “Drugih snažno artikuliranih ideologija povrh nacionalnog oslobođenja i iskazivanja vjere, što su komunisti potirali, nije bilo. Tada počinju problemi. Nasuprot tome, na zapadu je, u ranijoj fazi razvoja, nacionalizam uglavnom bio pozitivna historijska sila. Konstitucija država iskorištena je kao okvir za afirmaciju ideje i vrijednosti liberalne demokracije – građanskih sloboda, ljudskih prava, općenito vladavine prave, efikasne egzekucije zajedničkih interesa, jamčenja ravnopravnog pristupa tržištu i istih pravila igre za sve, zaštite vlasničkih prava. Ovdje se konstitucija država pretvorila u svrhu samu sebi, što se jednim dijelom može shvatiti zbog težine ratnoga šoka. No, drugim dijelom to je velika šteta, jer države bez jasnih ideja i ideologija na kraju budu zarobljene od strane pragmatičnih vrhuški koje iskoriste državne instrumente za vlastite interese, a ne za zaštitu i realizaciju interesa najširih slojeva ljudi.”
Ne bude li politička elita okrenula ploču, ne budu li birači okrenuli ploču, ne bude li se posvijestilo da je budućnost u slobodnoj ekonomiji, Hrvatskoj se pišu crni dani bez obzira na gomilu novca iz EU! Nastavak serijala mogao bi tada dobiti naslov „Bez opstanka“!
