Ako vas u vrijeme smjene godišnjih doba, osobito u proljeće i jesen, putovi dovedu do središnje Bosne, doživjet ćete panoramsku razglednicu od koje dah zastaje. U proljeće, kada se priroda budi i svako stablo okiti novim, svježim zelenim lišćem, ukazat će se središnja Bosna ljepša od samoga proljeća. U jesen, kada to isto lišće dobije spektar crvenkastih, žutih, smeđih i inih tonova, to je prizor kakav se može vidjeti samo na raskošnim pejzažima slikara Gabriela Jurkića (1886. - 1974.), velemajstora kista i boja.
Zaista, uz obalu rijeke Bosne i njezine posestrime Lašve, s lijeve i desne strane ceste, po lijepo oblikovanim brežuljcima krošnje niskog i većeg raslinja sviraju najljepšu panoramsku rapsodiju. To je prizor pred kojim treba zastati i ponosno reći: - Hvala ti, Bože, za ljepotu ovoga kraja. A prije toga s pravom i pokrićem ponoviti: - Hvala ti, Bože, i za ovako drage, tople, uljudne, plemenite i svevremene ljude, poput nobelovca Ive Andrića i operne megadive Sene Jurinac za koju Herbert von Karajan (1908. - 1989.), najveći glazbeni autoritet, reče: - Bože, hoće li se ikada više pojaviti takav glas i takva scenska ljepota poput primadone Sene Jurinac.
I jedno i drugo ponos su rodnog grada Travnika.
Zanimljivo je da su i jedno i drugo rođeni u istom mjesecu, Ivo osmog, a Sena dvadeset i četvrtog listopada. E, to se može nazvati zlatnim i platinastim travničkim mjesecom. Može se i zapjevati refren Vajtine pjesme "Od kada je stari Travnik nastao, takav cvijet nije rastao…"
Kada su čete Eugena Savojskog Sarajevo sravnile sa zemljom, sultanska i vezirska vlast preselila se u Travnik. Tijekom stotinu pedeset i tri duga ljeta (1697. - 1850.) zajedno s osmanskom upravom podno Vlašića, Vilenice i Bukovice stolovala su diplomatska predstavništva najmoćnijih europskih zemalja. To je u ljude ugrađivalo osjećaj ponosa koji se prenosio s generacije na generaciju.
Bosna je Andrićeva velika, nezaobilazna društvena i književna pozornica. Opisao ju je kao nitko drugi prije i poslije njega. Njegova Bosna je lijepa i mila, sunčana i prozračna, nekada maglovita i blatnjava, a najčešće puna tegobe, nepravde i nasilja. Andrić je svojoj Bosni podigao literarni spomenik koji se ne može urušiti niti će zahrđati dok ljudi zemljom budu hodali i dok se knjige budu čitale.
Neće nikada!
Nikada u Travniku nitko nije pomislio da je ta varoš stvorena za običan život i svagdašnje događaje.
Nikada!
To osnovno osjećanje da su odnekud drukčiji nego ostali svijet, stvoreni i pozvani na nešto više i bolje ulazilo je u svako ljudsko stvorenje s hladnim vjetrom s Vlašića, s reskom vodom iz Šumeća, sa zlatnim žitom s prisojnih njiva oko Travnika i nije ih napuštalo, ni u snu, ni u bijedi, ni na samrtnom času, piše Ivo Andrić i svojim perom, kako u romanima tako i u pričama, vraća joj se kao nekom najbližem i najdražem. U Bosni se moje uho odmori, a duša napuni zvukovima djetinjstva, rane mladosti i zavičaja.
Sve moje je u Bosni!
Na krilima potpore Hrvatskog kulturnog društva "Napredak" Ivo Andrić našao se u Zagrebu, u potpuno drugom ambijentu od onoga koji je do tada živio. "Iznevjereni su moji ideali, raspršile su se moje iluzije, ja iz Zagreba moram pa kako god tamo (u Beogradu) bude. Ja ovdje nemam nikog svoga. Ovaj grad mene pokopati neće", u privatnoj prepisci pisao je dr. Tugomiru Alaupoviću, ministru u Vladi, svom mještaninu i profesoru iz sarajevske gimnazije.
U književnim, društvenim, pa i političkim krugovima često se može čuti pitanje - tko je Ivo Andrić? O svemu može biti rasprave, ali o njegovu odnosu prema Bosni nema i ne može biti dvojbe. Ona je njegovo duhovno pribježište. Jedan književni kritičar piše da je Bosna bila i ostala njegova najbliža i najdraža rodbina.
Zato i piše: "Ja svijetom avionom mogu letjeti, autom i autobusom mogu putovati, ali ja bih Bosnom najradije pješke hodao. Meni trebaju predjeli i ljudi, njihov karakterističan razvučen izgovor. U Bosni uvijek nešto vidim i naučim - tamo je i zrak mekan kao kolijevka moje majke Kate. Kada bih na svijet ponovno dolazio, bio bih nesretan ako se u Bosni ne bih rodio."
Svoj odnos prema Bosni i Hercegovini Ivo Andrić ovjerio je suhim pečatom kada je cjelokupan iznos Nobelove i drugih nagrada, u milijunskom dolarskom iznosu, darovao za razvitak knjižničarstva i prosvjećenja naroda u Bosni i Hercegovini. Unatoč svemu, u toj rodnoj Bosni i Hercegovini Ivo Andrić zamalo je zaboravljena osoba. Nažalost, tako je i u njegovu rodnom gradu Travniku.
Tko to može razumjeti?
Ali, tako dugo neće biti.
Uvijek odnekud nenadano bljesne kulturološki svjesna, društveno odgovorna i gospodarski moćna osoba koja ne može dopustiti da dvije svevremene travničke osobe budu prepuštene općem društvenom zaboravu. S poštovanjem i naklonom do poda pišem nekoliko redaka u slavu i zahvalnost gospođi Snježani Köpruner. Na ponos gradu Travniku obnovila je devastiranu rodnu kuću našeg nobelovca i u sjaju tog doma priprema koncert u čast operne megadive Sene Jurinac. Baš na njezin rođendan - dvadeset i četvrtog listopada.
U travničkoj obitelji Jurinac prije stotinu i jednu godinu na svijet je došlo čudo od djeteta - došla je primadona Sena, najsjajnija zvijezda Bečke državne opere. U znak zahvalnost i trajnog sjećanja, poštovanja i pijeteta, Grad Beč utemeljio je nagradu "Zlatni prsten Sena Jurinac", nešto što je u glazbenom svijetu nalik Nobelovoj nagradi za književnost. Do dana današnjeg to najveće glazbeno priznanje dobili su apsolutni gospodari svjetske glazbene scene: španjolski tenor Plácido Domingo (1941.) i latvijska mezzosopranistica Elīna Garanča (1976.).
Njih dvoje i nitko drugi!
Stoti rođendan Sene Jurinac Grad Beč i cijela Austrija obilježili su velikim glazbenim događajima. Hoće li se, konačno, Lašvanka dolina sjetiti svoje mega primadone i na neki način vratiti je u zidine rodnog grada Travnika, grada kojeg se i u poznim godinama rado prisjećala. Ime Sene Jurinac dostojno je pozlaćenih slova, mramornih ploča, bisti i spomenika. Nekoliko dana pred smrt slavnu primadonu posjetio je veliki hrvatski dirigent Vladimir Kraljević (1936. - 2020.).
"Na ovom svijetu više se, dragi maestro, nećemo vidjeti, čuti niti zapjevati. U svojoj domovini nisam nikoga zaboravila. U mislima mi je i moj rodni grad Travnik", tako se umornim glasom i gotovo nepovezanim riječima opraštala svevremena primadona Sena Jurinac.
