U ovoj napaćenoj zemlji odavno nije vijest da se krade. Vijest je kada se krade malo. Što je deset tisuća kuna, koliko stavljaju na teret sada već bivšem međimurskom županu Matiji Posavcu, pod sumnjom da je primio mito od člana upravnog vijeća županijskih cesta? Što je deset tisuća kuna u usporedbi s tajkunskom privatizacijom, lopovskom pretvorbom i korupcijom iz 90-ih koja je idućih trideset godina kapilarno premrežila svaku poru našega društva? Što je ta sića u usporedbi s milijunskim aferama čiji su glavni akteri i danas ugledni građani bez potvrđenih optužnica ili pak spavaju pod mirogojskim arkadama bez valjane presude?
Poneseni sličnim presumpcijama Međimurci su, oplakujući pad lokalnog moćnika, formirali Facebook-grupu podrške s respektabilnih 7500 članova (i taj broj raste) koji u posrnulom Matiji Posavcu vide novovjekog Matiju Gupca i zazivaju njegov povratak. Pišu kako je njegov odlazak nenadoknadiva šteta, zahvaljuju mu na doprinosu najrazvijenijoj županiji, pozivaju na prosvjede i nove izbore jer “navik on živi ki zgine pošteno”. Pišu mu pjesme i ode.
“Župan koji je znao o svojoj županiji sve, od gospodarstva do kulture, čovjek koji je znao ne svaku općinu nego svako mjesto, svaku udrugu, čovjek koji je znao prioritete i probleme pojedinca i radio za narod”, samo je jedna od tisuća poruka potpore ljudi kojima ne smeta što je, radeći za narod, pritom ponešto radio i za sebe. Namještao poslove u zamjenu za donacije ili pak izmišljao radna mjesta za dosadne nećakinje dosadnih poznanica. Pritom, fanovima je posve irelevantno što je posrnuli župan igrom slučaja upao u tuđe mjere praćenja i što su krimeni koji mu se stavljaju na teret možda tek kap u moru njegovih nečasnih radnji, možda cijeli niz godina.
Pa ipak, potpora mu stiže i sa svih strana Hrvatske, od onih koji smatraju da se tako kvalitetan kadar, “zlatni dečko hrvatske politike” ne treba otpisati zbog tričavih 10 tisućica. Što je to u usporedbi s HDZ-ovim marifetlucima? Vjetar u leđa takvim promišljanjima dao je neki dan Radimir Čačić koji Posavca brani riječima kako nije kupio vijećnika, nego je primio novac za kampanju i kako nije i ne može biti riječ o mitu. Je li sada već bivši međimurski župan moralna vertikala ili moralna nula, heroj ili zločinac? Kako za koga. Štoviše, prisjetimo li se slučaja nekadašnjeg vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe, koji je zbog podmićivanja vijećnika odgulio kaznu, kandidirao se na izborima i danas predsjedava Gradskim vijećem grada Vukovara, ali i bivšeg varaždinskog gradonačelnika Ivana Čehoka koji je premoćno pobijedio na izborima 2017. u jeku sudskih postupaka, ne treba čuditi vrati li se Posavec jači nego ikada. U društvu potpuno iskrivljenih vrijednosti, ne treba čuditi bude li reizabran za župana s još snažnijom potporom od one koje je imao.
No, gdje je u toj priči politička odgovornost, za naše prilike nepoznata kategorija koja ostaje imanentna našim zasad nedostižnim uzorima iz zapadnih demokracija, napose, skandinavskih zemalja gdje dužnosnici odstupaju zbog prolaska na žuto svjetlo na semaforu ili korištenja službenog mobitela na ljetovanju?
U pokradenoj Hrvatskoj čiji žitelji, opet se pokazalo, vole kada se od njih otima i krade proteći će puno Dunava i Save do demokratskih standarda koji ne opraštaju ni jednu jedinu koruptivnu kunu, gdje se ne može i ne smije “malo krasti”. Sve dok Posavčevi Međimurci ističu kako je već činom priznanja koruptivnih djela demonstrirao svoju čast, eto, tako rijetko viđenu u političkoj močvari u kojoj se davimo, čini se kako ideja čistih ruku i nulta tolerancija na korupciju za nas ostaje tek puka utopija.
