Danas nastavljamo s razmišljanjima iz prošle kolumne. Mali podsjetnik, pisao sam o ljudskom mozgu i kako ljudi različito vide iste stvari. Kada nakon smrti ispituješ mozak jednog teškog kriminalca i mozak nekog genija, sigurno nećete naći značajnu razliku. Ali za život su ta dva mozga pokretala dva bića koji su dijelovi u društvu u suprotnom pravcu dobro, zlo, pozitivno i negativno. Toliko smo tehnološki u posljednjih sto godina napredovali da je čudo kako smo mogli živjeti ranije bez svega ovoga. Mobitel je jedan od rezultata ovoga napretka koji je našao sebi mjesto u životu gotovo svakoga. Danas nitko nikuda ne ide bez mobitela u džepu. Osjeća se gol bez mobitela. U onom vremenu kad sam stigao u Europu, ovdje u Jugoslaviji je društveno uređenje bilo komunizam. Nisam se bavio politikom. Meni je učenje jezika bilo dovoljno teško i mučno da bih imao vremena za bilo što. To ne znači, ipak, da sam bio gluh. Često sam čuo izreke “Druže Tito mi ti se kunemo da s tvoga puta ne skrenemo!” Vrijeme se mijenja, a mi se neminovno moramo mijenjati s vremenom. Sada trenutačno imamo novo društveno uređenje. Kako se ono zove, nisam kvalificiran reći jer toliko školovan nisam pa se moram i ovdje oslanjati na mišljenje nekih od visoko obrazovanih čitatelja da mi kaže kako se zove naše društveno uređenje? Gdje ono spada?
Nostalgija za jugokomunizmom postoji kod određenih ljudi kojima je bilo odlično u onom vremenu. Naravno, ima i drugih kojima je sada mnogo bolje jer više nema komunizma. Svatko ima svoj razlog zašto se tako osjeća. Narodna je izreka “novo vrijeme nova nafaka”. Sada svi govore o potrebama za demokratsko društveno uređenje. To je dobro. U tom kontekstu, ja se služim s konstatacijom Charlesa Darwina koji je svojom teorijom o mutaciji htio dokazati da smo mi nastali od majmuna.
U vremenu kad je Darwin poštovao svoj postupak mnogi učenjaci su se protivili ispravnosti njegove tvrdnje. Naravno, nisu mogli zamisliti da su u svom obiteljskom stablu imali pra pra pra pra čukun djeda majmuna. Sačuvaj Bože, sigurno su vikali.
Pravo može biti u pisanom obliku. Zapravo to je najispravniji i trajniji način da se provodi pravo. To se zove pravni dokument. Informacije o događajima od ranije se dokumentiraju i pohranjuju, a skup takvih informacija kasnije čini povijest. Povijest je ona što nam određuje životni pravac.
Ono oblikuje ponašanje pojedinaca, društva i čitave države. Zato je vrlo važno za pobjednika da piše povijest kako on vidi, a to ostaje zauvijek, kao istinita i činjenično stanje kako je bilo. Za pobjednika nije važno je li pisani dokument istina. Važno je da on tako vidi. Matematika je svugdje ista. Jedan plus jedan je isto, bilo na kineskom, ruskom, engleskom, albanskom ili akanskom. Odgovor je uvijek dva. Povijest je nešto drugo. Ono se piše uvijek s aspekta pobjednika. Raspad Jugoslavije u šest, odnosno sedam zasebnih država, nosi sa sobom veliki teret za svakoga. Velika je odgovornost prenijeti što točniju informaciju o događajima koji su prethodili raspad te ratni događaji i poslijeratno stanje.
Posebno mjesto zauzima BiH kada je pisanje povijesti u pitanju jer u zemlji gdje žive tri konstitutivna naroda neminovno je da će svaki pisati povijest kako je vidio i doživio tijekom rata i poslije. Bit će suprotno mišljenje što se tiče povijesti i kao takva se mora prihvatiti. To je kao ona priča o tri slijepca i slonu. Tri slijepa čovjeka su imala šansu opipati slona. Nakon toga svaki je morao opisati kako izgleda slon.
Jedan je pipao uši slona pa je rekao da je plosnato kao tanjur, drugi je uhvatio slona za nos pa je rekao da je slon kao neko veliko stablo, a treći je držao slona za rep a on je konstatirao da je slon isti zmija. Sva tri su bila u pravu, ali nijedan nije u cijelosti opisao slona, a da bi imao približan uvid kako izgleda taj slon, mora kombinirati sva tri opisa u jedan. Isto tako ćemo morati kombinirati povijest u BiH da bi imali približno cjelovit uvid u ono što se stvarno događalo tijekom rata. Bila bi to „demokratska“ povijest BiH tj. tri istine u jednoj.
