Slaviti završetak Drugog svjetskog rata imalo bi više smisla da se pobjednici zbog Ukrajine ne nalaze korak od izbijanja novog velikog rata. Slavna prošlost je u sjeni neizvjesne, možda i mračne budućnosti. Putin u paradi traži kompenzaciju za ono što ne može dobiti na ratištu.
Europa je desetljećima pobjedu nad nacističkim i fašističkim silama slavila bombastično u tri velika punkta: u Londonu, gdje je organiziran prvi veliki otpor, u Parizu, gdje su zapadni saveznici uvećali francuski koeficijent zasluga, i u Moskvi, gdje je naglašavan sovjetski doprinos pobjedi nad nacizmom. Neko se i vrijeme i u Beogradu slavilo, dok je Jugoslavija imala što pokazati, ne samo u oružju nego i u stabilnosti složene države. Jugoslavija je davno otpala, na europskome Zapadu ove godine vlada strah hoće li morati u novi svjetski rat, a u Rusiji velikom paradom vlast vara samu sebe, kad ne može druge, da su i dalje pobjednička sila u borbi protiv nacizma. U Moskvi slave pobjedu nad nacizmom u isto vrijeme kad po Ukrajini ruska vojska ganja naciste, čak i među Židovima. "Denacifikacija" susjedne države jedan je od proklamiranih ratnih ciljeva Vladimira Putina. Njegov poeta na funkciji ministra vanjskih poslova sve što je zapadno od Ukrajine proglašava krivcem što Rusija ne može završiti rat, sad u obrani demokracije. Rusija kao zaštitnica demokracije izaziva osjećaj krivnje kod svakog demokrata.
Kako stvari idu, morat će i Viktor Orbán moliti Boga da ga zaštiti da mu Rusi opet ne uvoze slobodu, ako već ne može bez njihove nafte. Putinov stihoklepac više ne izaziva oduševljenje naivnih gostiju, kao da iz njega govori Jesenjin i Majakovski; izaziva odbojnost kad deklamira da je i Hitler imao židovske korijene i da su Židovi zapravo najveći antisemiti. Tko mu je pljeskao, morao bi imati grižnju savjesti (barem). Je li sad išta lakše objasniti zašto je SSSR sklapao pakt s Hitlerom i s njime u graničnim zemljama dijelio plijen. Borbu s nacizmom Rusija ne misli dovršiti dok ne eliminira posljednjega nacista u Ukrajini. Možda i još u nekim državama, na koje je ratoborni Putin bacio oko. Prije nego što slavljenik postane davljenik, s očima većim od želuca, Rusi bi se morali zapitati kamo ih vode vojne parade. Rusima i drugim narodima koji su živjeli u Sovjetskome Savezu ne može se poreći da su dali najviše žrtava u borbi protiv nacizma i da bi imali što slaviti, i prije i sada, da su zemljama koje su oslobađali donosili slobodu.
Kako bi Heinrich Boll rekao: "Kakav gazda, takvo i gazdinstvo!" Tko je koga više varao, Staljin Hitlera ili Hitler Staljina, od početka je njihov savez bio neiskren. Führeru je odgovaralo da bude miran na Istoku dok ne dovrši operacije okupacije Zapada, a Staljinu je trebalo vremena da se pripremi za borbu. Na kraju je odlučila ruska zima, a ne treba zanemariti ni ruskoga vojnika. Pola Europe koju su oni oslobodili jednu je tiraniju zamijenilo drugom tiranijom. Zapadni sistem nije idealan, ali još je uvijek najmanje loš, što bi rekao jedan drugi veliki pobjednik nad nacizmom, da ga spašava Putinova Rusija. Ako Rusija stvarno kani izvoziti demokraciju, ili spašavati demokraciju po Europi, onda Ukrajina neće ostati sama. Ruska bi parada u drugim uvjetima veličala i rusku ratnu slavu i rusku vojnu noć. To je jedinstveno svim paradama. Izvan konteksta u kome se ove godine održava, pobjeda nad nacizmom je veliki datum europske povijesti. Bilo je puno više razloga da i Hrvatska prihvati Dan pobjede i tako se odrekne vlastite marionetske države i istakne hrvatske zasluge za vrijednosti na kojima je zasnovana zapadna civilizacija. Ni Hrvati nisu dobili što su očekivali iako im Rusi nisu stalno visjeli nad vratom. Iz rata s Hitlerom Zapad je izišao kao pobjednik jer je donio slobodu zemljama koje su oslobađale njegove snage. Istok je okupirao svoju polovicu Europe i nametnuo političke standarde bez demokracije, bez višestranačja, bez slobodnoga izražavanja. Padom komunizma taj je sistem srušen; ide li ga Putin obnavljati? Početi rat na susjednu državu gotovo iz čista mira, zbog pohlepe više nego straha od približavanja Zapada na ruske granice, može samo diktatorski režim ili pojedinac kojega zovu carem. Razlozi ili povodi rata u međuvremenu su potisnuti: tko više govori hoće li se NATO proširiti na Ukrajinu? Govori se o tome hoće li se Finska i Švedska proširiti na NATO.
I Rusi su registrirali tu promjenu pa su počeli lov na švedske naciste, kao da su oni jedini patentirali bobu protiv nacizma. Pod motom progona nacista, Rusija gazi suverenost drugih država i osvaja njihove teritorije. Nisu se Rusi jedini, ni prvi, borili protiv nacizma da bi oni imali pravo proglašavati po Europi nacističke režime i organizirati lov na naciste. Nešto su i Englezi učinili da zaustave i pobijede Hitlera, a bogme i Amerikanci, i druge države i narodi, da bi Putinova Rusija prisvajala sebi povijesnu zaslugu, umjesto da je dijeli s drugim, barem jednako zaslužnim, ako ne i zaslužnijim. Putinu treba velika parada da prikrije pred svojim narodom da mu na fronti ne ide glatko kao Crvenome trgu, i da uplaši sve one koji mu stoje na putu. Pravo govoreći, Putin slavi Staljinovu pobjedu nad nacizmom; on još nije pobijedio "naciste".
Zna se što je Staljin ostavio iza sebe; još se ne zna koliko sve žrtava može ostaviti Putin. Kad se Rusi zapitaju za što se bore, Putinov rat ući će u završnu fazu. Rusija je sve stavila na kartu sile, zanemarujući da ni sva sila, ni najjača sila, nije u njenim rukama, ni da sila u konačnici ne pobjeđuje razum. Dođe li do nove konfrontacije, Dan pobjede može postati dan poraza za sve. Možda najviše baš za Ruse jer oni najviše očekuju od rata koji je svakoga dana sve tragičniji i sve manje lokalan. Paradom se diče režimi koji se zasnivaju na sili ili slabi režimi. Ubrzo bi se moglo pokazati što Vladimir Putin slavi svojom paradom.
