Zaokupljena rekonstrukcijom Vlade, hrvatska je javnost tek registrirala prijetnju iz Sarajeva o gradnji Pelješkog mosta. U Predsjedništvu BiH predložena je serija zaključaka koji bi otvorili međunarodno, pa i pravno, problematiziranje već započetog projekta spajanja hrvatskog teritorija.
Spomenuti plan propao je zahvaljujući srpskom članu Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku koji je iskoristio mogućnost nacionalnog (srpskog) veta u najvišoj instituciji državne vlasti. Dodikov veto potvrdila je i Narodna skupština Republike Srpske dvotrećinskom većinom stavljajući tako, barem zasad, točku na ovaj “slučaj”.
Odluku entitetskog parlamenta u Banjoj Luci o sprječavanju (novog) plana bošnjačke politike - blokiranja izgradnje Pelješkog mosta - “objašnjavali” su na razne načine, posebice u Sarajevu. I u svakoj od tih elaboracija Dodik je, naravno, ispao negativac.
Po jednima, ovakvom odlukom Dodik vraća uslugu Draganu Čoviću, po drugima dodvorava se Zagrebu i EU, a po trećima štiti poslovne interese gradnje mosta kod Gradiške. Dodik je već naviknuo da ga se u Sarajevu, a počesto i u Zagrebu, prikazuje dežurnim krivcem i negativcem. No, iznenadilo ga je da Hrvatska nije honorirala njegovu žrtvu koju je zbog “hrvatovanja” podnio pred svojom srpskom javnošću.
Srpski član Predsjedništva braneći Hrvatsku postupio je državnički, štiteći interese i svog entiteta i države. Ovim činom dao je izravan doprinos smirivanju odnosa u regiji, pa i europskoj perspektivi BiH. Svoju odluku objasnio je željom da se bespotrebnim uplitanjem u unutarnje stvari RH ne opterećuje izgradnja mosta na Savi kod Gradiške, “gura prst u oko” EU i dižu tenzije u odnosima sa susjedima. Jasno je kako zaključci koje su Šefik Džaferović i Željko Komšić pokušali progurati u Predsjedništvu BiH ne bi mogli zaustaviti, pa ni usporiti, izgradnju Pelješkog mosta, ali bi, da su usvojeni, zaoštrili međudržavne odnose i retoriku.
Ovako je Dodik spriječio nametanje još jedne umjetne krize i omogućio da se stvarni međudržavni problemi s Hrvatskom rješavaju u mnogo pozitivnijem ozračju. Ni RH, zaokupljenoj drugim problemima, ne bi odgovaralo ponovno otvaranje priče o legalnosti i legitimnosti generacijskog projekta. Čak ako je i pravnim laicima jasno kako se iz Sarajeva prijeti “zmajem od papira”, otvorilo bi to rasprave u koje bi se, nema sumnje, nastojalo uključiti i međunarodne sudove te zauzvrat ponešto istrgovati. Zato je ova epizoda s Dodikovim vetom zaslužila ipak više pozornosti i u RH, a ne da mu se odmah “zahvaljuje” nuklearnim otpadom koji će se mu staviti uz granicu.
Hrvatima, koji nemaju svog autentičnog predstavnika u Predsjedništvu BiH, pokazao je da se korektnost u politici, čak i u ovakvoj BiH, nekada isplati. Naime, ne treba zaboraviti da je hrvatski čelnik u BiH Dragan Čović često trpio napade iz Sarajeva, pa i iz nekih krugova u Hrvatskoj, zbog uvažavanja stavova RS-a. Osobito kada nije dopustio da se bez konsenzusa presudi oko podizanja tužbi. Partnerski odnosi Dodikova SNSD-a i Čovićeva HDZ-a bili su na mnogim kušnjama. Upravo zbog principijelnosti s obiju strana, oni su ojačali i jedini su ozbiljan primjer dugogodišnje političke suradnje predstavnika različitih naroda. I ne samo u Bosni i Hercegovini.
Hrvati i Srbi različito gledaju na prošlost, sadašnjost, ali i budućnost BiH. No, to ne znači da korektna suradnja isključuje treću, bošnjačku. Dapače. Svi su svjesni kako u BiH završava kada se dvojica udruže protiv trećega. Uvijek se mora zajedno tražiti kompromis. Problem je što u Sarajevu trenutačno dominiraju oni koji bi minirali, a ne gradili mostove. I ne smeta im samo Pelješki most jer već najavljuju da će se Dodiku “osvetiti” opstrukcijom izgradnje mosta na Savi kod Gradiške ili stopiranjem izgradnje mostova na Drini prema Srbiji. Politika kojoj smetaju izgradnja mostova i povezivanje ljudi ima problem sama sa sobom. I ona je sve samo ne državnička. Paradoksalno je da su oni koji se zaklinju u državu BiH i optužuju Dodika za njezino rušenje doveli sebe u poziciju da im upravo on drži lekcije iz državničkog ponašanja.
Na primjeru Pelješkog mosta Dodik je pokazao kako njegova politika zaštite interesa RS-a ne mora biti u suprotnosti s interesima BiH. Graditi, a ne rušiti mostove u interesu svih. A da su se time uvijek vodili, ovo bi danas bio mnogo tolerantniji dio Europe.•
