Šokantno je da prema objavi video svjedočanstva “prve Laure” udruge B.a.B.e., već i klinci kuže simboliku “plave kuverte”. I to nam je normalno!? Doduše, mediji su riječi djeteta istakli u naslov: “Mama, ja ću pripasti tati jer je teti s plavom kosom dao plavu kuvertu”. Koliko je dijete imalo godina, je li i ranije svjedočilo korupciji, gdje je spoznalo značaj baš plave kuverte, u crtiću, slikovnici... pa to povezalo s tim da će zato pripasti ocu? Razumljivo je što se B.a.B.e. nisu bavile sociopsihološkom pozadinom logičkog zaključivanja djeteta, jer su bili zaneseni značajem koje “prvo argumentirano svjedočanstvo” ima u najavljenoj seriji njihovih objava namijenjenih nevjernim Tomama koji propituju “autentičnost i argumentiranost svjedočanstava o radu Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba i bivše ravnateljice Gordana Buljan Flander pa čak i samo postojanje bilo kakvih problema i manipulacija unutar sustava”. U tom je smislu priča “prve Laure” pun pogodak i čemu komplicirati pa možda i kvariti dojam. Jer, curica je, kažu, temeljem vještačenja Poliklinike dodijeljena ocu koji je pred djetetom slomio kičmu majci, a plavokosa teta je prof. dr. sc. Buljan Flander. Baš se sve idealno poklopilo i kao savršena nadogradnja uklopilo u konstrukciju koju je novinarka Jelena Jindra gradila u serijalu za H-alter o “doktrini” koju je “na štetu žena i djece” provodila Poliklinika dok joj je na čelu bila Buljan Flander.
Slučajno ili ne, podatka o dobi djevojčice u objavi udruge B.a.B.e. nema. Ali, kako je objavljen puni identitet majke, našli smo da je o obiteljskoj drami već javno svjedočila prije 11 godina u Jutarnjem listu, u rujnu 2010. na sedmi rođendan svoje kćeri, prvi na kojem nije bila s njom. Tada je rekla da je dijete unatoč presudi o obiteljskom nasilju dodijeljeno ocu “temeljem stručnog mišljenja Centra za socijalnu skrb i Poliklinike za zaštitu djece da je majka prezaštitnički nastrojena i da je suprug bolje odvojio roditeljske od partnerskih osjećaja. Mišljenje djeteta uopće nisu uzeli u obzir, već je djetetovo opetovano izražavanje želje da nastavi živjeti s majkom ocijenjeno kao majčina manipulacija i instruiranje!”. Dakle, dijete je prepoznalo korupcijsku scenu i temeljem simbolike plave kuverte izvelo logički zreo zaključak sa šest godina! Jer, i sudu je trebalo neko vrijeme za odluku s kim će dijete živjeti. Uzgred, tada nije bio naglasak isključivo na nalazu Poliklinike, a Buljan Flander nije bila vrijedna spomena, dok se psihijatricu Poliklinike koja je također vještačila dijete ni sada ne spominje. Valjda jer bi petljanje Centra i psihijatrice kompliciralo aktualnu priču. Ali, najčudnije je da u ispovijesti majke iz 2010. “plave kuverte” - nema! A tako važne za B.a.B.e. u ulozi progonitelja bivše ravnateljice i Poliklinike. I to nije sve.
Zlostavljana žena prije 11 godina nije govorila o “slomljenoj kičmi”, iako posljedice osjeća i danas!? O posljednjem nasilju bivšeg supruga tada je rekla: “Često je vikao na mene i vrijeđao me, nerijetko i udario. Urlao je toga dana kada sam odlučila da ću otići. Gurnuo me sa stolice na kojoj sam sjedila, tako jako da sam se teško ozlijedila kad sam pala. Htjela sam zvati policiju, ali mi nije dao. I tada je u meni puklo, otišla sam”, ispričala je. Tada je protiv njega bilo u tijeku ponovljeno suđenje po njegovoj žalbi na osuđujuću presudu, i Jutarnji list tada objašnjava: “Liječnička dokumentacija o ozljedama Ž. B. nije bila dostatna jer nitko nije mogao posvjedočiti da je ‘ona bila dovedena u naročito ponižavajući položaj’, iako je, prema tvrdnjama Ž. B., grubo gurnuta sa stolca pred djetetom.”. Zakonom je tada iz Kaznenog zakona izbačeno “nasilničko ponašanje u obitelji” zbog niza kontroverzi koje je u praksi provocirao zakonski opis. Suđenje u ovom slučaju zato je obustavljeno, pa je zbog neprocesuiranja Hrvatska ženi morala platiti 7500 eura naknade. U toj se presudi govori o psihičkom i fizičkom nasilju te da je policija “proslijedila medicinsku dokumentaciju podnositeljice zahtjeva koja je pokazivala da je u travnju 2007. godine zadobila modricu na leđima nakon što ju je B.B. gurnuo sa stolice.”. O “slomljenoj kičmi” se ne govori. I u optužnici piše: “...gurnuo ju je sa stolice, zbog čega je pala na tlo. Na taj je način doveo Ž.B. u položaj bespomoćnosti i poniženja...”. Uostalom, za “slomljenu kičmu” ne bi ga samo uvjetno osudili na sedam mjeseci zatvora uz dvogodišnji rok kušnje.
Zapravo, to je priča o “lomljenju kičme” Buljan Flander i samo eklatantan primjer da svako svjedočanstvo treba uzeti sa “zrnom soli” te da je besmisleno nizati jednostrane ispovijesti žena koje biraju što će i kako objaviti, a što zatajiti. Već smo objavili primjere iz sudske prakse koji govore suprotno od onoga što “dokazuje” serijal u H-alteru. Potonje je očito dovoljno za prijeki sud politike zagrebačkog gradonačelnika i njegovih psiho-savjetnika, ali bez objektivnog i stručnog uvida u sve okolnosti svakog slučaja, potpuno su besmislene jer ništa ne dokazuju. A štete, ponajviše traumatiziranoj djeci.
