Prije koji dan mediji su se sjetili Borisa Mikšića. Da, čovjeka velikog poduzetničkog duha koji je otišao iz Hrvatske i u nju se vratio, uloživši velik novac u proizvodnju. Vlasnik je devet tvornica u SAD-u, Kanadi i Hrvatskoj. EcoCortec iz Belog Manastira njegova je tvrtka. Izuzetno uspješno posluje, godinama svi za njega i tvrtku imaju samo riječi pohvale. On, međutim, ne staje, ide dalje, otvorit će još jednu tvornicu u Hrvatskoj. Ali da, to je onaj isti Mikšić koji je pokušao biti predsjednik Hrvatske. Nije uspio, pa je pokušao u Sabor, pa nije uspio. Što bi bila veća korist za Hrvatsku, da je ušao u politiku i osvojio Pantovčak ili ostao u biznisu i otvarao nova radna mjesta i stvarao nove vrijednosti?
Kakva bi danas Hrvatska bila da je 2005. godine dobila predsjednika poput Mikšića? Ili, kakva bi Hrvatska bila da je uz Mikšića imala za premijera tipa poput Tihomira Oreškovića? Zamislite sapunicu između njih dvojice, tu „tvrdu kohabitaciju“ Pantovčaka i Banskih dvora. Danas sigurno ne bismo imali sapunicu između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića koja ne vodi nikamo, osim što je to borba dva megaegoistična tipa, i ništa više. Oni se prepucavaju oko polaganja vijenaca na Sve svete. Oni se prepucavaju oko sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, oko dnevnoga reda. Jedan drugome dijele šamare i epitete, kao klinci u vrtiću.
Zamislite jednu drugu sapunicu, između Mikšića i Oreškovića. Njih dvojica mogu biti i sinonimi za takve osobe, ne trebaju nužno biti baš njih dvojica. Ali zamislite kakav bi to bio pjev dvojice tipova koji su karijere izgradili u privatnom biznisu, koji su svaki novčić zaradili svojim radom, koji nisu nikad ništa zaradili na teret poreznih obveznika i koji, na kraju, znaju što bi trebalo napraviti da ova država konačno gospodarski prosperira. Neopterećeni domaćom politikom, stranačkim, parcijalnim interesima... I zato kao takvi nisu smjeli uspjeti! Nije ih htjela većina birača, nisu ih htjele stranke, nisu ih htjeli domaći lobiji... Bili su svima opasnost! Zamislite Hrvatsku danas, kakva bi to bila zemlja, naprednija u svakome pogledu, liberalnija, propoduzetnički usmjerena, u svakom slučaju prosperitetna... Ali kako je i Stjepan Mesić često ponavljao – kakav narod, takva vlast!
Upravo te 2005. godine Ivo Sanader bio je na vrhuncu moći i u stranci i državi. I razvio je finu kohabitaciju s Mesićem. Sanaderu stoga nije palo na pamet Mesiću u borbi za drugi predsjednički mandat suprotstaviti nekog jakog iz HDZ-a. U igru je bacio Jadranku Kosor, za koju je bilo jasno da je gubitnica i prije nego što je krenula u igru. I onda se pojavio Mikšić kao kandidat. Netko tko nikad ništa nije bio u domaćoj politici. Ako malo zagrebete tadašnje pojedine medije, vidjet ćete kakva se haranga dignula protiv Mikšića. On jednostavno nije smio uspjeti. Unatoč tome, unatoč nepostojanju stranačke infrastrukture, Mikšić je u prvome krugu dobio tek malo manje od Jadranke Kosor. Ona je dobila 452.218, a Mikšić čak 396.093 glasa! Koji debakl HDZ-a i njegove kandidatkinje. No to je i bio Sanaderov cilj, tihi dogovor s Mesićem da ovaj bez problema osvoji i drugi mandat. Sve dalje znamo što se događalo. Na kraju, evo što smo dobili sa Sanaderom, nakon nove nepravomoćne presude. Ili, što smo dobili s desetogodišnjim Mesićevim mandatom?
Ista je stvar i s Oreškovićem, koliko god on bio i naivan i sve izgledalo naivno. HDZ ga je izvukao kad mu je trebao i isto tako brzo ga je pokopao kad je počeo smetati, odnosno kad se oteo kontroli stranke. Hrvatska nije smjela dobiti takvoga premijera, kao ni Mikšića za predsjednika. I opet velim, obojica su više sinonimi za takve tipove, koji Hrvatima na vlasti očito ne trebaju! Ne trebamo se čuditi zašto ni kasnije nisu uspjeli slični kandidati. Hrvatski birači u velikoj većini takve ne prepoznaju. Glas daju stalno jednima te istima, istim strankama koje su Hrvatsku strovalile na dno EU. Ne kažnjavaju na izborima, samo glasaju za nova lica, ali za stare politike. Koji bi to melem za uši bio da se predsjednik i premijer nadglasavaju oko ekonomske, porezne politike, ulaganja, investicija, reformi javne uprave, obrazovanja... Umjesto toga, Vlada donosi strategiju koja predviđa da će Hrvatska za deset godina biti tamo gdje je Slovačka danas! Sve je to rezultat dosadašnjih promašenih politika. I ništa se stubokom ne mijenja! Zašto i bi? Većini je očito jako dobro kad ne želi promjene!•
