Sutra je 15. nedjelja kroz liturgijsku godinu C. Čitat će se i slušati na svetim misama evanđeoski odlomak iz desetog poglavlja Lukina evanđelja (Lk 10,25-37). Taj odlomak posebno pamtimo po jednom pitanju iz njega: “Tko je moj bližnji?” O čemu je riječ? Neki zakonoznanac htio je iskušati Isusa. Postavio mu je dva pitanja. Prvo pitanje glasi: “Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” Isus ga upućuje na Sveto pismo, Zakon. Zakonoznanac zna odlomak iz Ponovljenog zakona (Pnz 6,5) i odmah ga izgovara: “Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim, i svoga bližnjega kao sebe samoga!”. Isus ocjenjuje izvrsnim njegovo poznavanje Zakona, ali ga upućuje da to što zna napamet i u životu primjenjuje te zaključuje da će živjeti. Zakonoznanac nastavlja s drugim pitanjem: “A tko je moj bližnji?” Isus mu iznosi sliku iz života, što se osobito događa na putu između Jerihona i Jeruzalema. Na putu između ta dva grada nekog prolaznika, možda hodočasnika, razbojnici su uhvatili, opljačkali i ostavili ranjena. Tim putem su naišli svećenik i levit. Često su prolazili tim putem jer je Jerihon bio svećenički grad. Svećenik i levit su dobro poznavali Zakon. Međutim, kad su vidjeli uz put krvavog i ranjenog čovjeka u životnoj opasnosti prešli su na drugu stranu i obišli su ga. Imali su dva argumenta kao opravdanje zašto ga obilaze: ranjenik je bio poganin i krvav. Oni se nisu htjeli ogriješiti, “uprljati” od poganina i krvi. Međutim, tim putem išao je i neki Samarijanac. On je za zakonoznanca nevjernik. Međutim, Isus reče kako je upravo on zastao kod ranjenika, prišao mu i očistio mu rane uljem i vinom te ih povio. Ali nije ostao samo na pružanju prve pomoći. Podigao ga je na svoje živinče, odveo do gostionice i zatražio da se pobrinu za njega. Samaritanac je izgubio mnogo vremena pa je i on morao prenoćiti u toj gostionici. Kad se sutradan ujutro ustao, dao je dva denara gostioničaru da se dalje brine za ranjenika. Zacijelo, naglasio je, ako više potroši skrbeći o potrebitom čovjeku, kako će mu nadoknaditi kad se bude vraćao.
Sada Isus postavlja protupitanje zakonoznancu tko je ranjeniku bližnji: svećenik, levit ili Samarijanac. Zakonoznanac jasno priznaje kako je to Samarijanac koji je iskazao milosrđe. Isus ga poziva da i on tako čini!
Naravno, i ovo Evanđelje se odnosi na sve nas ljude, posebno na nas koji kažemo da smo vjernici - kršćani. I mi imamo svoja osobna i zajednička opravdanja kad ne želimo pomoći onome u potrebi. Obično se pravdamo kako nije iz naše obitelji, kako nam nije rodbina, kako nije iz naše skupine ili grada ili naše nacije. Možda nas vara… Čovjek po prirodi voli skupine, boje, zastave, podjele… Njima se štiti i pravda kako se mirno može odvojiti od drugih. Međutim, Isus poziva i nas ovom zgodom da postavimo suprotno pitanje od zakonoznanaca: ne “Tko je moj bližnji”, nego “Komu sam ja bližnji?”. Neki tumači ovog odlomka u Samarijancu vide Isusa koji ne odlazi od onoga u potrebi, nego mu se približava i skrbi o njemu!
