Korizma traje četrdeset dana i na poseban način je vrijeme pokore, molitve, djela ljubavi, odricanja kako bismo se pripremili za proslavu Uskrsa (Vazma). Drugi vatikanski koncil, kad govori o dvostrukom značaju korizme, ističe potrebu “gorljivijeg slušanja Božje riječi i predanja molitvi”. A za pokoru koncilski oci kažu: “Pokora korizmenog vremena treba biti ne više unutarnja i pojedinačna već također i vanjska i socijalna.” Cijelu liturgijsku godinu, ali, ipak, posebno u korizmi, teme za promišljanje su: Bog - milost, čovjek - grijeh. Jedno od najpoznatijih korizmenih misnih čitanja jest ono koje spominje Isusov četrdesetodnevni post u pustinji.
Papa Franjo u buli najave izvanrednog jubileja milosrđa “Misericordiae vultus – lice milosrđa” kaže: “Korizmu u ovoj jubilarnoj godini također treba živjeti intenzivnije kao povlašteno vrijeme u kojem će se slaviti i iskusiti Božje milosrđe” ( MV 17). Istaknuo je da u korizmi posebno razmatramo biblijske tekstove koji će nam pomoći ponovno otkriti Očevo milosrdno lice. Želi da se inicijativa “Dvadeset i četiri sata za Gospodina” održi u svim biskupijama u petak i subotu prije četvrte korizmene nedjelje.
Zatim, da stavimo odlučno sakrament pomirenja u središte svoga življenja. U korizmi će Papa poslati i misionare milosrđa diljem svijeta.
Papa Franjo nam je poslao i poruku za ovu korizmu već prošle godine na blagdan sv. Franje Asiškog. Poruka ima tri dijela: 1. Marija – slika Crkve koja evangelizira, zato što je evangelizirana, 2. Božji savez s ljudima: povijest milosrđa i 3. Djela milosrđa.
Između ostalog piše: “Božje milosrđe preobražava čovjekovo srce i daje mu iskusiti vjernu ljubav i tako ga osposobljava da i on sam bude milosrdan.” Pozvao nas je na konkretna djela milosrđa, i tjelesna i duhovna.
Na kraju, istaknuo je: “Nemojmo izgubiti ovo vrijeme korizme pogodno za obraćenje!”
Malverzacije i kriminal, podmetanja, političke igre i smicalice, nepovjerenje, državna blagajna koja nekima služi kao bankomat, zakoni koji se ne provode ili se provode selektivno, pravosuđe koje ne radi kako bi trebalo... neke su od pojava koje su, nažalost, građanima Hrvatske postale svakodnevica. Može se slobodno reći da danas u Hrvatskoj nema ni jednog segmenta života koji funkcionira onako kako je zamišljeno i kako bi zapravo trebalo biti. Dovoljno je prisjetiti se problema u obrazovanju, sportu, gospodarstvu, politici…
Više gotovo da nitko ne reagira kada pročita u medijima o sumnji u kriminal nekoga političara ili dužnosnika ili pak dozna za uzimanje mita od nekoga s položaja.
Dospjeli smo do te razine da se ni pred običan šalter ne staje bez bombonijere. Zabrinjavajuće je što se anomalije u društvu prihvaćaju kao normalne i uobičajene jer se, kako kažu, tako uvijek radilo. Posebno je zabrinjavajuće što i djecu već učimo da bez veza i vezica ne mogu postići gotovo ništa. Postalo je već uobičajeno da roditelji djecu umiruju riječima “sredit ćemo već to nekako, ne moraš se brinuti”. Drugim riječima, u 25 godina neovisnosti Hrvatske uspjeli smo od hrvatskog društva napraviti sve ono što nikako nismo smjeli, ako ne zbog nas samih onda radi naše djece.
U devedesetima, kada je stvarana neovisna Republika Hrvatska, maštalo se o državi jednakosti, razvitka, pravde, blagostanja... Danas, 25 godina kasnije, mnogi od onih koji su stvarali državu pitaju se sve glasnije je li to ta Hrvatska za koju su se borili i ginuli. Upravo radi svega toga sve je češće mišljenje među građanima da je vrijeme za “restart” hrvatskog društva koji će obuhvatiti sve segmente života, od vrha do običnih građana. Neophodno je učiniti korake koji će našoj djeci, ako smo mi već “zakasnili”, omogućiti da žive u zdravom i kvalitetnom društvu.
Da ipak i pored svih problema još ima nade pokazuju i brojni primjeri građana Hrvatske koji su trbuhom za kruhom otišli u inozemstvo i gdje su se vrlo brzo prilagodili situaciji na terenu. Iako su do jučer potezali veze i vezice i bili spremni dati mito kada god je to potrebno i nepotrebno, takvo što im u Njemačkoj, Irskoj, Austriji ili bilo kojoj drugoj zemlji ne pada na pamet jer i sami vrlo brzo shvate razliku između uređenoga i neuređenoga društva, odnosno društva u kojem su zakoni jednaki za sve bez obzira na funkciju ili položaj. U takvom društvu običan građanin može se maksimalno posvetiti poslu i boljem životu svoje obitelji.
Dok Hrvatska ne učini “restart” i postane takvo društvo svi zajedno ćemo i dalje svjedočiti raspravama o partizanima, ustašama i četnicima, a pri tome i svakodnevno svoje mlade naraštaje ispraćati na rad u inozemstvo.
