Usvitanje 4. kolovoza 1995. prvi hrvatski vojnici kročili su na prašnjave prilaze Kninu. Premda je svakoj od postrojbi podijeljeno ukupno 30 manjih hrvatskih zastava, na dnu borbenih ruksaka samo dviju brigada, Četvrte i Sedme, spremljene su i dvije posebne, 20-metarske zastave, specijalno izrađene za podizanje na kninsku tvrđavu, kao simbol ratne pobjede.
U vrtlogu rata slučaj je htio da su se sutradan, drugog dana operacije Oluja, zidina tvrđave prva domogla šestorica pripadnika “Puma”, a rijetke fotografije načinjene u tom povijesnom trenutku zabilježile su uspinjanje jarbolom, potom i zajedničko poziranje uz zastavu. Operacija Oluja otpočela je prije 25 godina snažnom topničkom i raketnom paljbom Hrvatske vojske po srpskim položajima na 630 kilometara dugoj bojišnici, najdužoj u Europi od završetka Drugog svjetskog rata. Usporedbe radi, bojišnica u Ardenima, središte njemačke ofenzive, bila je pet puta kraća. Umirovljeni general Marijan Mareković, jedan od ključnih ljudi operacije, otkrio je što mu se iz tog vremena ponajviše urezalo u sjećanje. Odlučnost, moral i spremnost, koji su bili na takvoj razini da je nakon operacije Bljesak vojsku trebalo “držati na lancu” da odmah ne krene u Oluju. Visoka motiviranost može se iščitati i iz podataka o mobilizaciji pričuvnog sastava: odazvalo se 72 posto od ukupnog broja upućenih poziva ili 99 posto od plana popune borbenog stroja. Hrvatska je vojska ostvarila neštošto je u modernim ratovima nezamislivo. – Nijedna si vojska od Drugog svjetskog rata nije priuštila ono što smo mi: u operaciji Bljesak zarobili smo brigadu, a u operaciji Oluja predao nam se korpus. Vojnici znaju što znači zarobiti i koju to ima težinu. I zato se možemo hvaliti onime što drugi nisu osjetili – prisjetio se general Mareković, danas posebni savjetnik predsjednika Zorana Milanovića za veterane.
Riječ je o vojno-redarstvenoj operaciji koja je dovela do Daytonskog sporazuma, operaciji koja je spriječila genocid: da je pala bihaćka enklava, uz Srebrenicu, danas bi se komemorirao i pokolj u Bihaću, no hrvatski politički i vojni vrh, kao i hrvatski branitelji, taj scenarij nisu dopustili... No mimo godišnjice operacije Oluja, Knin i život njegovih stanovnika rijetko su u fokusu javnosti. Iz Knina se u posljednjih pet godina iselilo četiri tisuće mahom mladih ljudi, a od onih koji su ostali, njih oko 2300 živi od socijalne pomoći. Potencijali grada i okoline, pogotovo turistički, nedovoljno su iskorišteni. Pada i broj posjetitelja u prigodi Dana pobjede: još ne tako davno, 2015. godine, u Knin je stiglo oko 90 tisuća ljudi, prošle godine tek 16 tisuća. Broj gostiju ove godine, usprkos okrugloj obljetnici, s obzirom na epidemiološku situaciju, bit će zasigurno neusporedivo manji. Kraljevski grad proteklih godina, pa i desetljeća, poharale su ne samo vojske nego i loše politike, one okupacijske, ali i one “slobodarske”, čega je ogledalo i dugogodišnja gradonačelnica, “kninska kraljica” Josipa Rimac, koja se trenutačno nalazi u istražnom zatvoru pod optužbom za malverzacije. Iz apatije Kninjane, međutim, diže energija i optimizam aktualnog gradonačelnika, doktora molekularne biologije Marka Jelića, nezavisnog i cijepljenog od politikantstva.
Sugrađanima je pokazao da rane mogu zacijeliti vlastitim primjerom: ovaj kninski Hrvat zadobio ih je još kao dijete kada su mu, pred rat, stavljali nož pod grlo i pištolj na glavu. Nakon progonstva vratio se u rodni grad pa smogao snage nakon preuzimanja gradske uprave pozvati tamošnje Srbe da se vrate i oni, a rezultat takve politike potpuni je izostanak međuetničkih tenzija u Kninu. Ondje danas većinski hrvatski narod i Srbi, njih 23 posto, dijele istu sudbinu i svoje nade polažu u bolju budućnost.
