Na Splitskom festivalu zabavne glazbe 1970. godine glasoviti talijanski kantautor Sergio Endrigo (Pula, 1933. - Rim, 2005.) na stihove Krste Jurasa i glazbu Seada Arnautalića pjevao je uspješnicu “Kud plovi ovaj brod, kud ljude odnosi”. Refren ove pjesme uvijek je ugodno čuti.
Dvadeseta obljetnica od završetka rata i uzavrela društveno-politička scena naveli su me na razmišljanje o povijesti naše zemlje i njenoj daljnjoj sudbini. Pokušavam naći odgovore na pitanja - kud plovi ovaj brod kojim smo krenuli i zna li itko što nemirno, političko more sprema? Riječi iz mene izlaze polako. Umorne su i opterećene različitim slutnjama i bojama.
Svaka od njih traži odgovor na pitanje - je li naša zemlja, zaista, druga najjadnija zemlja na svijetu, kako je prije mjesec dana proglasi jedan međunarodni institut? I što je jednako važno - tko su kormilari naše sudbine i u koju će nas luku odvesti? Hoćemo li, konačno, naći smiraj i put napretka, ili ćemo ponovno završiti na otvorenom moru novih nevera i za koju godinu još osvojiti šampionsku titulu - prve najjadnije zemlje na svijetu?
U tisućljetnoj povijesti naše zemlje bilo je nekoliko prijelomnih trenutaka. O stoljećima osmanske tiranije napisana su ozbiljna povijesna, znanstvena i književna djela, skladane velike opere, nastala je ozbiljna pučka poezija. U romanu “Na Drini ćuprija” opisane su stravične scene nabijanja na kolac, zlouporabe prava prve bračne noći i sigurno najtežeg zuluma - zuluma poznatog kao danak u krvi.
“Bez teškoća nađen je potreban broj zdrave, bistre i naočite muške djece između desete i petnaeste godine života. Mnogi roditelji sakrivali su djecu u šumu, učili ih da se pretvaraju kao maloumni, samo da bi izbjegli agin odabir. Neki su djecu sakatili i sjekli im prste na ruci. Naročito su uporne i nezadržive bile majke. Raščupane, razdrljenih grudi, raspamećeno su jaukale i pitale: - Kuda ih vodite? Neke su nerazgovijetno dozivale: - Sine, sine, nemoj majku zaboraviti… - Ilija, Ilija - izvikivala je druga i jaukala kao da joj se maternica cijepa…”, piše književni genij Ivo Andrić.
Prof. dr. sc. Marko Dragić putovao je Bosnom i istraživao ponašanje osmanlijskih silnika o njihovu pravu prve bračne noći. Mlada djevojka odgojena po strogim patrijarhalnim i vjerskim pravilima, u trenutku uzvišene sreće, morala je poći u krevet s nepoznatim čovjekom, druge vjere i nacije, i tko zna kojih godina i kakvog izgleda.
- Ljudi su se - piše profesor Dragić - snalazili kako su znali i umjeli. U Kraljevoj Sutjesci predaja kaže da je jedan mladoženja odjenuo odjeću svoje odabranice, legao u krevet, sačekao pohotnog agu i nožem ga ubio. Da bi svoje odabranice spasili od poniženja, mladići su se dogovarali i ženili isti dan: - Pa tko strada - strada, nećemo svi - govorili su.
Sjećanje na pet stoljeća osmanlijskih poniženja u velikom dijelu naše zemlje izaziva osjećaj mučnine. Takav osjećaj bude i izjave visokih političara - Erdoğan je naš lider i predsjednik. On je moj brat.
Politička vlast i iz nje proistekla moć zna kod čovjeka izazvati stanje pomućenog vida.
Zašto ljudi žude za političkom vlašću i zašto se te vlasti, kada je imaju, tako nerado odriču? Prirođena težnja svakoga ljudskog bića je samopotvrđivanje i afirmacija svoje osobnosti. Od politike i obnašanja javne dužnosti nema boljega i lakšeg načina, ni bogatije palete različitih pogodnosti kojima je život političara, i u najdemokratskijim zemljama svijeta, nužno popraćen.
Naravno, neće političar gubiti vrijeme upravljajući vozilom u vrevi javnoga prometa, neće birati telefonske brojeve osoba s kojima treba ili želi razgovarati, neće ići na tržnicu i kupovati životne namirnice, neće u ambulantu i čekati liječnički pregled - sve će to uraditi i organizirati njegovi vozači, tajnice, ekonomi i drugo prateće osoblje. Lepezi ovih i brojnih drugih pogodnosti, u pravilu, političari teško mogu odoljeti.
Zato politika, kao uzvišena zadaća predstavljanja općih narodnih interesa, traži odgovorne, moralne i skromne ljude. Ne onakve kakvi se na našoj i široj političkoj sceni, na svakom koraku, mogu sresti. Pokušat ću to ilustrirati s nekoliko primjera.
Kada jedan političar u Skupštini svoje zemlje, urbi et orbi, na sav glas kaže da za jednog poginulog srpskog vojnika treba ubiti stotinu muslimana, pa nakon nekoliko godina dođe na komemoraciju u Srebrenicu, to je nemoralan čin.
Kada jedan političar, uz svijeće, kamu i prisegu, postane četnički vojvoda i s puškostrojnicom stoji na straži opkoljena grada, pa nakon toga, kao državnik, dođe na to isto mjesto i priča o humanizmu i pomirenju - to je neiskren postupak.
Kada u jednom času kaže da je Europska unija grobnica njegova naroda, a potom da je to put i spas, kada jednoga dana trga ploče s natpisom ubijenog premijera Zorana Đinđića, a nakon toga kaže da mu spomenik treba podići - to je čovjek kojemu se ništa ne može vjerovati.
Sigurno je da on ne može biti ništa drugo nego ono što jest. Što je postao u godinama svoga odrastanja, obrazovanja i životnog sazrijevanja.
Iskustvo nam govori da se ljudi nerado odriču vlasti.
Kada jedan bh. političar pođe na diplomatsku službu u Istanbul, i kaže da je Bošnjak, musliman - to je u redu. Tako je!
Međutim, nečasno je, prilikom odlaska na novu službu u Rim, kazati: - Ja sam Hrvat, muslimanske vjeroispovijesti…
To su prijetvorne osobe; od njih se ničem dobrom nije nadati. U našoj svakodnevici, u natjecanju na više odgovornih mjesta, ljudi se često predstavljaju onim što nisu. Kad se takva osoba pojavi u politici, od nje nije očekivati iskrenost. Kad se nađe u pravosudnom sustavu, od nje nije očekivati pravdu i pravičnost. Oni su za sebe spremni kazati da su ono što nisu. Oni su spremni na sve.
Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u političkim vodama plovi od davne 1960. Punih 57 godina obnašao je političke dužnosti - predsjednika općine, saborskog zastupnika, predsjednika Sabora, a punih deset godina (2000. - 2010.) i dužnost predsjednika Republike Hrvatske. Danas, u 83. godini života, s listom umirovljenika ponovno juriša, želi ući u saborske klupe i tamo umrijeti. Bez vlasti, kakve-takve, ovi ljudi ne znaju i ne mogu živjeti. Zemlji, umornoj od stoljeća osmanske tiranije, Austro-Ugarske Monarhije, njene nepravde, žestokog totalitarnog sustava i ovakvih političara, potreban je mir.
Ovom vremenu, kao nijednom drugom, pristaje veličanstvena pjesma Ive Andrića:
Gospode, koji si nad svjetovima, vladaš i znaš,
pogledaj, molimo te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu,
i na nas koji smo iz njenog tla nikli i njen kruh jedemo,
Daj nam ono zašto te, i dan i noć, svak na svoj način molimo.
Usadi nam mir u srce i slogu u gradove,
dosta nam je ratničke vatre,
mirnog kruha smo željni.