Subota 11. srpnja
Koalicija Možemo! otpravlja SDP u povijest?
Možemo! – koalicija šest lijevih i zelenih stranaka (Možemo!, Nova ljevica, Radnička fronta, ORaH, Zagreb je NAŠ!, Za grad) osvojila je sedam mandata u Saboru. Uspjeh koji ni oni sami nisu očekivali i nagao porast ugleda i značenja te skupine. Premda je rad tih stranaka obilježilo i ekstremno ljevičarenje, čelnik platforme Tomislav Tomašević dao je našem listu uljudan, uglađen, pomirljiv intervju koji baš nije u stilu radikalizma, na primjer, Radničke fronte. Pobija optužbe da su ekstremni i problematični, napominje da ih prošlost malo zanima i da su okrenuti budućnosti i boljem životu većine građana. Čovjek ne može a da se ne upita – otkud ta umjerenost i odmjerenost? Evo odgovora – posrijedi je kroćenje lijevog ekstremizma i približavanje lijevom centru s kojeg bi se istisnuo SDP, a Možemo! postao najjača lijeva stranka. Sudeći po tom obratu i po posrnuću SDP-a koji će još više slabiti, taj je naum ostvariv. Pogotovo ako Možemo! izvuče pouke iz teškog pada SDP-a, kojemu se pričinjao fašizam u Hrvatskoj i čiji je program bio: mi smo savršeni, oni ništa ne valjaju. Svi koji hoće vladati u Hrvatskoj moraju znati da ni lijevi ni desni ekstremizam narod nikad u povijesti nije prihvaćao.
Nedjelja 12. srpnja
Srbija nas vuče u balkanski kaos
Na konstataciju novinarke da je bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor kazala da Vučićevu Srpsku naprednu stranku treba izbaciti iz europskih pučana, Vučić je poručio Srbima da pročitaju tekst Davora Ive Stiera koji je napisao da “problemi za nas počinju dolaskom Vučića na vlast”. Te dodaje: “Njima smetaju Vučić i Srbija, smeta im jaka Srbija.” Stier mu je odgovorio: “Vučić bi se trebao baviti svojim narodom koji mu šalje poruke što misli o njemu i njegovoj autokratskoj vladavini, a ne tražiti nevidljivog neprijatelja iz Hrvatske”. Vučić i slični mu Srbi obuzeti su neprijateljstvom Hrvatske prema Srbiji pa u svakom oblačku vide oluju, ali mislim da je i ispod časti što Jadranka Kosor i Davor Ivo Stier išta govore o Srbiji. Jer, vodeće srbijanske političare, koji su poticali agresiju na Hrvatsku, a i sami u noj sudjelovali, treba prezreti što god govorili i kako god vladali državom. Treba biti na oprezu, ali i ostaviti ih njihovom zločinačkom mozgu, jer niti njihovu politiku bilo tko iz Hrvatske može promijeniti niti se od njihove jednako velikosrpske oporbe može bilo što očekivati. Što god se iz Hrvatske više javljamo, potvrđujemo da smo u balkanskom kaosu, gdje nam nije mjesto.
Ponedjeljak 13. srpnja
Odoše i izvori vode i poljoprivredno zemljište
Što će nama Lijepa Naša? Ionako je malo kad naša bila, vladar joj je i vlasnik bio uglavnom stranac, lako je se odričemo, rasprodajemo njezina bogatstva, prodali smo banke, velike državne tvrtke kao što su Pliva, Ina, telekomunikacije... Mislili smo da još donekle čuvamo poljoprivredno zemljište i izvore vode, koji se još neko vrijeme ne smiju prodavati strancima, ali nema te prepreke koju hrvatski raspikuće i inozemni profiteri neće svladati. Čitam poražavajući naslov – “Česi i Arapi imaju koncesije za vodu, a srpski ‘kralj mesa’ upravlja tisućama hektara po Slavoniji.” Kako je to moguće? Pa tako što strani vlasnik, koji ne može dobiti zemljište i vodu, kupi trgovačko društvo, na primjer zadrugu, koja nad zemljištem i vodom ima koncesiju, pa se tako “zaobilaznom privatizacijom” dokopa površina i izvora. Tako je, na primjer, srbijanski kralj mesa Predrag Matijević od Envera Moralića preuzeo zadruge Jankovci i Negoslavci sa 1500 hektara obradivog zemljišta u Vukovarsko-srijemskoj županiji. U portfelje stranaca prešli su i izvori u Lipiku, Jani, Cetini i Svetom Roku. Ali ništa zato – što je manje svoja, Hrvatska i Plenković imaju veći ugled u svijetu.
Utorak 14. srpnja
Bošnjaci bez razloga napadaju Janšu
Kako shvatiti negativne reakcije među Bošnjacima na izjavu slovenskog premijera Janše kako zločina u Srebrenici ne bi bilo da je zemlja prije toga očišćena od komunizma? “Genocid u Srebrenici”, piše Janša, “koncipiralo je isto zlo nastalo na akademiji JNA u Beogradu. To je doktrina u kojoj piše da protivnika, agresora ili klasnog neprijatelja treba fizički uništiti, ubiti, da je to konačni cilj oružane borbe. To je doktrina u kojoj je odgojen Ratko Mladić, doktrina temeljem koje je izveden genocid u Srebrenici i na drugim mjestima.” A pokolj u Srebrenici učinjen je pod zapovjedništvom generala JNA, pod zvijezdom petokrakom, kao i 1945. godine kada su partizani masovno smicali protivnike i “protivnike”. Ako je to očito svima, ako se imenom i prezimenom znaju krivci, kako nije očito i bošnjačkim medijima koji su Janšu žestoko napali te ga optužili da želi amnestirati zločince u koje on zapravo upire prstom. Mogla bi to biti posljedica uspomena na Jugoslaviju u kojoj je Bosna najbolje izražavala prirodu te države. Iz toga se izvlači logika – kako mi sami možemo sebe ubijati? Zar to nije amnestija kao odgovor na Janšinu istinu!?
Srijeda 15. srpnja
Oporba ne pristaje na Plenkovićev folklor
Nitko se iz oporbe nije odazvao na Plenkovićev poziv na sastanak na kojem bi se razgovaralo o gospodarskim i drugim temama bitnim za državu. Mostov Grmoja u pravu je kad kaže: “Ovaj je sastanak Plenkovićev folklor, stvarne volje da se sasluša opozicija nema.” Taj Plenkovićev poziv tipično je premijerovo šarmiranje javnosti – kooperativan je, spreman na suradnju, tolerantan, ali na kraju ni od koga ništa ne prihvaća i sve marginalizira. Takav je, na primjer, i prema oporbenjacima u HDZ-u, prema kojima je pokazao određenu snošljivost i stavljao ih na izborne liste (evo ti posljednje mjesto pa se ti utrkuj), ali ih je sve učinio beznačajnim i isključio svaki njihov utjecaj. Veliki demokrat iz predstava za javnost zapravo je veliki autokrat i među dosadašnjim predsjednicima Vlade nema mu ravna. Mogao bi napisati udžbenik o tome kako u politici biti kult ličnosti i istodobno demokrat, ljeporječiv, snošljiv, dobroćudan, kulturan, uglađen... I što bi bilo nakon njegova razgovora s oporbenjacima? Saslušali bi se, otišli kući i nastavili po starome – Plenković i sugovornici isti bi dan zaboravili što su rekli i vratili se možda još žešćoj retorici i optužbama, ali odjekivali bi u javnosti.
Četvrtak 16. srpnja
Kanadska policajka ponižava Pauletića
”Pauletića ljudi više znaju kao kvizaša i čovjeka s televizije, ne kao političara”, izjavila je Ruža Tomašić nakon što je odlučila da umjesto nje, što je po zakonu ispravno, u Sabor ide član njezine stranke Marko Milanović Litre, iako je dobio neusporedivo manje glasova od poznatog kvizaša. Pauletić je u desetoj izbornoj jedinici dobio 19,7 posto preferencijalnih glasova, oko 4000, dok je ime Litre zaokružilo samo 0,9 posto birača Škorine koalicije – ili 19 glasača! Je li možda Tomašićka pomislila da bi se na način na koji je ona diskvalificirala Pauletića, koji je u prvom redu iznimno obrazovan čovjek, a tek onda kvizaš, njoj samoj moglo osporiti pravo na karijeru, jer biti kanadska policajka nije baš neka popudbina za bavljenje politikom u Hrvatskoj. U Hrvatsku je Tomašićka došla na poziv predsjednika Tuđmana i bila je u predsjedničkom osiguranju. Bila je tek rođeno političko dijete, čista pravašica i tako je prihvaćena, a u međuvremenu se naučila tući u strankama, osnivati nove stranke, dokopati se mjesta u Europskom parlamentu gdje je imala golemu plaću koju je dobivala u instituciji kojom upravljaju moćne zemlje što bešćutno perušaju Hrvatsku, što je baš pravaški. Uspješna žena!
Petak 17. srpnja
Obuzetost virusom bolest za naciju
Sada sam u rodnom kraju, u jednom selu nedaleko od Imotskoga, i da nije tako razglašen, ovdje bi svijet jedva znao za koronavirus. Ljudi se ponašaju gotovo kao da epidemije nema, sve je u uobičajenom pokretu – gdje je naređeno nose se maske, sjedi se u kafićima i pije, obavljaju svakidašnji poslovi bez imalo straha, stresa, pritiska i brige. Stoga ovdje ne vrijedi tekst pod naslovom “Tragom Milanovićeve tvrdnje da ćemo svi poludjeti...” u kojem piše: “Psihijatar dr. Ante Bagarić iz Psihijatrijske bolnice Vrapče kaže da moramo prihvatiti da imamo pandemiju i boriti se protiv nje”. Možda bi bolje bilo obratno, ne prihvatiti da smo epidemijom obuzeti i živjeti kao da je nema. Ne bi je trebalo doživljavati kao masovnu opasnost jer onda doista može ugroziti psihičko stanje nacije. Ljudi koji žive kao da virusa nema ne mogu biti ugroženi od onoga što ne postoji. A u koga se pojavi – bolest kao bolest. Ne znam koliko koristi svakodnevna objava podataka o broju novooboljelih u nas i u svijetu, nagađanja stručnjaka i mnoštva drugih mišljenja. Treba se čuvati, ali uza žal za žrtvama treba reći da su u Hrvatskoj i drugdje dosadašnje posljedice pandemije beznačajnije od posljedica mnogih drugih bolesti.
