Dok svi razmišljaju o uspostavi vlasti na višim razinama, Mostar je i dalje na čekanju. Mostar u 2015. ulazi bez zakonskog načina prihvaćanja proračuna. Posljedica toga je da su svi procesi u Mostaru usporeni, a neke je i nemoguće provesti zbog nedostatka Gradskog vijeća, a lokalni izbori su tek 2016. Dragi Bog je osigurao čvorcima hranu, a čovjeku dao mogućnost izbora za opstanak. Pitam se koliko će umirovljenika i koliko kopača po otpadu umrijeti do 2016.? Koliko će nam mladih visokoškolovanih Mostarki i Mostaraca tražiti kruh u tuđini, a nakon toga koliko će Mostar kao grad ili možda velegrad, sumnjam, biti osiromašen? Za vrijeme Domovinskog rata primijetio sam kako je mnogo ljudi radilo poslove za koje nisu uopće kvalificirani, npr. gradonačelnici su bili mesari i vozači, polupismeni ljudi. Ne podcjenjujem mesare niti vozače, ali koliko god je vješt u svojoj profesiji kao mesar, vozač ili poučava druge kako voziti, on nije dovoljno kvalificiran voditi grad, osobito u vrijeme kada nitko ne sluša nikoga, pa rat je bio. Ipak su ti ljudi imali hrabrost prihvatiti takav ozbiljan posao i od njega napraviti nešto što bih okarakterizirao kao “bućkuriš”. Sada smo u BiH u kojoj se ne ratuje niti se ubija. Imamo izabrane ljude koji bi trebali formirati Gradsko vijeće. Svi su dobro školovani! Što sada nedostaje ili ih koči da oni oponašaju ratne nekvalificirane vođe gradova.
U 1977., kada sam prvi put došao u Mostar, bio je jedan Mostar. I danas imamo Mostar istočni i zapadni, a možda sjeverni i južni te nešto između Mostara zbog prokletog rata, a koji je ipak vezan administracijom. Mostar može funkcionirat ako izabrani ljudi prilaze radu pošteno, bez preglasavanja i hegemonije. Na koncu, Mostar je grad kao svaki drugi grad i kao takav se može tretirati uz obvezno poštovanje ljudskog prava, a ostalo kao i u svim drugim gradovima bez iznimke. Mladi uče na Sveučilištu i Univerzitetu u Mostaru. Što činiti da ih se zadrži u kući. Moraju li se oni iz godine u godinu zapošljavati kao neprijavljeni konobari i konobarice i slično? Ja mislim da takav život nisu zaslužili. Zbog njih su izabrani ljudi koji trebaju voditi ovaj grad i nužno ozbiljno misliti te ispravno raditi, iskreno kao da se radi o njihovoj osobnoj djeci i njihovim budućim životima. Politiziranje i igranje sa životima mladih ove zemlje je nešto što po svaku cijenu treba izbjeći jer, na kraju krajeva, državu ne čine stari ljudi nego mladi, uostalom, stara je izreka da stari Rimljani nikada nisu imali djece. Ako nema djece i mladih, nema ni države. Mladi su snažniji umno i fizički. Stari ljudi su na izmaku svoga života. Stariji ljudi mogu ponuditi nešto iz svojih životnih iskustava. Nitko nije nezamjenjiv. Svi imamo svoj početak i kraj. Vrijeme ne radi za nas ako mi sami ne počinjemo ispravno misliti i raditi.
Dvadeset godina je dugo razdoblje za svađu. Izgubljeno vrijeme je iznimno teško vratiti i nadoknaditi. Mnoga izgubljena i uništena poduzeća tijekom rata nikada se neće moći oživiti, isto tako, s njima su izgubljena i radna mjesta. Pomoć nam iz prijateljskih zemalja dolazi na kapaljku jer ni naše prijateljske zemlje ne znaju što mi uopće želimo učiniti sa svojom zemljom i društvom. Ako dopustimo da se nesnošljivost bilo koje vrste korjenito usadi u naše društvo, možemo se oprostiti od mira i suživota. Ovakvo stanje zahtijeva da odrasli ljudi koji vode ovu zemlju učine nešto konkretno i pozitivno kako bi i njima bila donekle svijetla budućnost. To naši mladi traže od naših vođa. Mišljenja sam i skeptičan sam kako ih baš ne primjećuju, ali uz njih sam i nadam se kako će biti primijećeni.
Kada sam bio mali svake nedjelje sam išao u crkvu slušati misu i svetu riječ iz Biblije. Mislio sam tada da se mjesta kao što su Jeruzalem, Betlehem i sve te svete zemlje nalaze na nebu. Kada sam postao malo stariji i neznatno mudriji, shvatio sam kako je ono što se događa u svetim zemljama Izraelu i Palestini daleko od svetog. Zar je ovdje drugačije?
