Još ne tako davno, koncem prosinca, kamioni s prvim cjepivima, tog moćnog i zasad jedinog saveznika u borbi protiv koronavirusa, u Hrvatsku su stizali pod jakom pratnjom policije naoružane dugim cijevima, u okovanim kutijama. Umjesto radosti zbog događaja koji je označio svjetlo na kraju mračnog tunela pandemije, javnost se danima zabavljala fotografijom primarijusa Krunoslava Capaka koji je, u ranu zoru, ushićen zbog pristigle spasonosne pošiljke zasjeo na jednu od kutija i postao viralni hit. Kamo sreće da je to bio i ostao jedini skandal kada je riječ o pristiglom cjepivu.
Ali nije. Jer, bilo je samo pitanje vremena kada će na svjetlo dana izići priča o jednakijima od jednakih. “Da se ne baci”, kratki je siže duboko nemoralnih, a tek će se (valjda?) utvrditi, možda i kazneno upitnih postupaka svih tih “stupova društva” koji su tjednima, daleko od očiju javnosti, pod okriljem noći ili pak usred bijela dana, a da ne trepnu, otimali spas, pa i goli život onima kojima je cjepivo daleko potrebnije.
Zahvaljujući N1 televiziji, prvo ime na, pokazat će se, podužoj listi COVID-profitera, bilo je ono rektora Damira Borasa i njegove supruge Alene koji su se igrom slučaja zatekli na KBC Zagreb u trenutku kada su preostale dvije doze cjepiva. Da se ne baci. Čulo se potom da je puka slučajnost i pusta sreća snašla i sivu eminenciju hrvatskog rukometa Zorana Gopca, premda je prebolio koronu.
Istodobno, i na zagrebačkom Zavodu Andrija Štampar u pravo se vrijeme zatekao jedan Riječanin, bivši ministar financija Slavko Linić, a njegov prijatelj dr. Zvonimir Šostar, ravnatelj ove institucije, u tome nije uočio ništa sporno. “Bila je igra slučaja. Gobac je teški šećeraš”, kazao je, tonući na dno dna moralne kaljuže.
Potom se pročulo da je glavna koprivničko-križevačka epidemiologinja Draženka Vadla, utvrdivši višak cjepiva, pozvala nikoga drugoga no tamošnjeg župana Darka Korena. Zlonamjerni novinari također su doznali kako se još u siječnju, valjda iz one prve kutije na koju je zasjeo primarijus Capak, cijepila i viceguvernerka Hrvatske narodne banke Ivana Jakir Bajo, što je i potvrdila braneći se kako “pripada u skupinu visokog zdravstvenog rizika”, inače rođena 1974. godine.
Ništa što Hrvatska već nije vidjela ni čula, valja biti realan. No, ono čemu se najmanje nadala, bilo je otkriće da je dr. Alemka Markotić, ravnateljica zagrebačke Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević“ i članica Stožera kojoj, prema više anketa, građani najviše vjeruju, na klinici kojom upravlja cijepila vlastitu majku. Premda ispod zaštitne maske na tiskovnim konferencijama posljednjih dana teško prikriva bijes i ljutnju, profesorica Markotić, ujedno i jedno od glavnih zaštitnih lica kampanje “Misli na druge, cijepi se”, pritom ne uviđa srž vlastita krimena. Premda kao ravnateljica, uz KB Dubrava, ključne institucije za borbu s koronom, nedvojbeno ima veći rizik za obolijevanje i zarazu svojih bližnjih od, recimo, tete u vrtiću, međutim, koliko je članova obitelji njezinih zaposlenika cijepljeno? Koliko je medicinskih sestara i liječnika iz te bolnice, pa i drugih diljem Hrvatske, dovelo roditelje na cijepljenje? U konačnici, nije li ona jedan od promicatelja svakodnevne mantre o listama prioriteta, a to su korisnici i zaposlenici smještaja u ustanovama socijalne skrbi te zdravstveni djelatnici, koji još ni izbliza nisu cijepljeni u cijelosti, dok su starije osobe s kroničnim bolestima, poput njezine majke, u skupini “na čekanju”.
Svojim činom samu je sebe strpala u društvo onih koji su moto kampanje preveli na vlastiti jezik: “Misli na sebe, cijepi se”. “Novo normalno” vratilo je i ono “staro nenormalno”, a opet tako tipično, normalno na hrvatski način.
