Na izborima za vodstvo HDZ-a u Hrvatskoj nikada nije mogla glasovati sestrinska stranka u BiH. Apstinirat će i u nedjelju, 15. ožujka kada se biraju novi predsjednik, zamjenik i potpredsjednici. Apsurdno je da Hrvati u BiH glasuju na izborima za Hrvatski sabor i predsjednika te EU izbore, a ne mogu za stranačke funkcije. Pogotovo što je bh. dijaspora percipirana HDZ-ovom mašinerijom za sve spomenute izbore na nacionalnoj razini. Tako ni ovoga puta nećemo moći službeno doznati kakav bi bio njihov postotak u odabiru stranačkog vodstva. Još je apsurdnije što upravo HDZ, koji se na hrvatskoj političkoj sceni najviše zalaže za pravo glasača iz BiH, ne želi njihovo sudjelovanje samo na svojim biralištima.
A kada bi mogli glasovati, sigurno je da bi na ovim izborima najviše profitirao aktualni predsjednik Andrej Plenković. Njega Hrvati u BiH doživljavaju mirnodopskim Tuđmanom. Svojom diplomatskom ofenzivom najzaslužniji je što su bh. Hrvati još uvijek “iznad vode”. Zapovjedio je svojoj diplomaciji da na dnevnoj agendi tumači Europi i svijetu važnost snaženja konstitutivnosti triju naroda u BiH i reformi Izbornog zakona u toj zemlji. Upravo te dvije komponente presudne su za opstanak ili nestanak Hrvata u BiH. Osim toga, ova Vlada potpomaže mnoge strateške projekte u BiH, osobito Sveučilište i bolnicu u Mostaru.
Koliko je značajan Plenkovićev angažman za BiH, a osobito za tamošnje Hrvate, najbolje se pokazuje kroz početak hrvatskog predsjedanja Europskom unijom. Čak i najveći protivnici proširenja EU-a odaju počast energiji i upornosti kojom “mala” RH na čelu EU-a nameće to pitanje. Da nije Plenkovića, u trenutku finaliziranja Brexita, migrantske krize, epidemije koronavirusa i kreiranja novog europskog proračuna, na dnevni red EU-a nitko ne bi stavljao pitanje proširenja. Iako BiH zbog unutarnjih prijepora malo toga sama radi kako bi stekla kandidacijski status, upravo službeni Zagreb ohrabruje tu i druge zemlje da iskoriste svibanjski summit. I uhvate europski vlak. Ulazak BiH u EU najveći je interes upravo tamošnjih Hrvata koji ne žele da ih sve tvrđe granice Unije odvajaju od Hrvatske.
Zbog senzibiliziranosti prema najmalobrojnijem narodu i borbi za njegova prava, Plenkovića su neprijatelji Hrvata u BiH označili radikalnim desničarom. Taj stereotip čak pojačavaju i njegovim “liberalnim” nastupima u Bruxellesu. Svjesni su kako je njegova tiha diplomacija najradikalnije oružje u zaštiti jednog naroda od nestanka. Nasuprot takvoj politici, neki profesionalni Hrvati još uvijek pokušavaju živjeti od ideologija i jeftinog populizma. I teških riječi. Nikako da shvate da su danas najveći radikali i suverenisti oni koji uljudno diplomatskim vještinama čuvaju nacionalne vrijednosti. Prošlo je vrijeme folklornog mahanja zastavama i patetične nacionalne retorike prepune prošlosti. Rigidni stavovi nekih, bez sadržaja i budućnosti, samo su u funkciji vlastitog probitka.
Plenković, kojeg u BiH svrstavaju u radikalnu desnicu, a dio u RH u europske liberalne diplomate, zapravo, sintetizira sve te karakteristike. On, bez obzira na posljedice, mora i dalje koračati smjerom europskog lidera. A birači kandidate trebaju prepoznavati iz europske, a ne lokalne perspektive. Hrvatima za budućnost trebaju državnici od formata, a ne podkapacitirani političari. Zato hrvatski premijer mora (p)ostati europski Schuman naših dana. Treba ujedinjavati Hrvatsku i ojačavati je europskim vrijednostima i jednako tako raditi na ujedinjenju EU-a i njegova proširenja na okružje.
Zanimljivo je da Plenković, koji bi dobio glasove “desničara” iz HDZ-a BiH, ima i glasnih oponenata, onih kojima je podrijetlo baš iz te države. Iako su malobrojni, njih ima u svim sferama društva. Različiti pogledi govore kako mnoge stvari izgledaju drukčije iz pozicije onih koji žive u BiH, odnosno onih koji su je napustili. No, možda za ishod predsjedničke utrke u HDZ-u to i nije važno jer se u kampanji malo ili nikako ne spominje položaj Hrvata u BiH.A Hrvati u BiH od HDZ-ove “vojske”, koji u RH ima oko 210 tisuća, a u BiH više od 30 tisuća članova, očekuju najviše. U prosjeku, i u jednoj i u drugoj državi svaki 20. Hrvat je HDZ-ovac. Rijetko tko ima tako brojnu obitelj. Kako bi dva HDZ-a imala sestrinske odnose, onda bi i izbore trebalo institucionalizirati. Možda bi na tim izborima sudjelovanje bh. Hrvata bilo učinkovitije nego “vježbanje” demokracije na državnim. Na kojima niti mogu, niti smiju, niti jesu presuđivali pobjednika. Ne bi bilo dobro da budu prevaga i na eventualnim stranačkim izborima. Ali, ako je HDZ jedna obitelj, onda bi bilo važno da se čuje glas svih. Pa i onih iz BiH. A ne samo “odmetnutih” sinova.•
