U travnju 2012. godine, premijer Zoran Milanović javno je zaprijetio da neće otići na summit NATO-a u Chicagu jer mora ispunjavati formular za američku vizu.
Iako su svi nositelji hrvatske putovnice, pa i ministri iz njegove vlade, u to doba morali zadovoljiti taj uvjet da im je za ulazak u Ameriku nužna valjana viza, Milanović je zaključio da je to ponižavajuće i za njega i za državu. On je premijer i ide na NATO summit te stoga, zaključivao je, nije primjereno da u formularu za vizu odgovara na pitanja poput onoga namjerava li se baviti terorističkim aktivnostima i krijumčarenjem.
Američki veleposlanik James Foley se čudio kakve veze ima jedna formalnost, koja vrijedi za sve građane zemalja u bilateralnom viznom režimu sa SAD-om, s članstvom u NATO-u i razvijanjem boljih odnosa među saveznicima. Nije mogao shvatiti čemu tako infantilna prijetnja. Milanović i njegova Vlada par dana su pokušavali uvjeriti sve oko sebe da se tu ne radi o nečijem egu, nego o ravnopravnosti Hrvatske kao članice NATO-a. Premda su svi vidjeli da takvim pristupom Milanović neće apsolutno ništa postići. I nije postigao.
Nakon par tjedana, promijenio je ploču, ispunio formular za vizu, sretno otputovao i vratio se iz Chicaga. Problem koji ga je mučio riješio je kasnije netko drugi. Ne on i njegova Vlada, nego Vlada premijera Andreja Plenkovića i ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića. Riješili su problem s viznim režimom onako kako se stvari i inače rješavaju u odnosima između država. Ne iracionalnim prijetnjama koje nemaju nikakvog smisla i mogu samo biti kontraproduktivne (toliko da se, u pravilu, i Milanović kao premijer u nekom trenutku povlačio iz takvih bitaka koje bi sam zakuhao), nego radom na postizanju rezultata.
Ako postoje neki kriteriji, ti se kriteriji zadovolje. Ako postoji nešto što treba diplomatski izlobirati, to se izlobira. Uspjeh nije uvijek zajamčen, a ponekad treba i frustrirajuće puno vremena, ali rezultati se u pravilu postižu na jedan način: radom. Ne prijetnjama koje bivaju izrečene s očekivanjem da će netko u svijetu biti toliko impresioniran ili zastrašen da će rezultat nečijeg izostalog rada servirati tom nekome na pladnju.
Zašto je epizoda s Milanovićevom prijetnjom bojkotiranja NATO summita u Chicagu 2012. godine zbog nekog tamo formulara za vizu relevantna i danas?
Pa, zato što prijetnja blokiranja ulaska Švedske i Finske u NATO zbog neriješenih odnosa između Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini prati sličan obrazac.
Nitko u NATO-u ne razumije kakve sad to veze ima jedno s drugim, ali predsjednik Republike Zoran Milanović i njegovi istomišljenici trude se uvjeriti čitavu hrvatsku javnost da je to povezano i da ima savršenog smisla. Nitko u ovom trenutku ne vidi ikakav put prema konkretnom rezultatu tako postavljene uvjetovanosti. Kao što ni u travnju 2012. godine nije bilo vidljivo kakav rezultat premijer Milanović želi postići. Nikakav, pokazalo se.
Je li 2012. godine bilo bizarno da premijer jedne države saveznice u formularu za vizu odgovara na pitanje ide li na NATO summit u Chicago da bi se bavio terorizmom? Jest. No, je li to suštinsko pitanje, ili je nebitna formalnost jednog viznog režima; i hoće li se taj vizni režim ukloniti divljanjem po toj jednoj bizarnost? Nije i neće.
Tako je i danas. Je li u Bosni i Hercegovini narušena jednakopravnost Hrvata kao konstitutivnog naroda? Jest. Je li krajnji čas da se to promijeni? Jest. No, može li Milanovićeva prijetnja dovesti do rezultata koji bi takvo stanje u Bosni i Hercegovini promijenio? Ne. Čak i da ta prijetnja ima podršku Vlade i Sabora, ne bi dovela do rezultata. Jer u prijetnji mora biti makar malo racionalnosti da bi imala šansu biti uvažena, odnosno tretirana od strane Amerikanaca, ostalih Europljana ili NATO-a kao prijedlog kojem treba udovoljiti.
Predsjednik Zoran Milanović je kao premijer gotovo sve slične akcije gubio tako što se povlačio iz samonapuhane argumentacije. Od ove akcije oko vize za Chicago, do zatvaranja Bajakova u vrijeme migrantske krize, pa i do slučaja Lex Perković, koji ga je definirao kao premijera i na njemu ostavio trajne ožiljke euroskepticizma. Na temelju čega bismo točno mogli zaključiti da je ova njegova akcija, ovaj put u ulozi predsjednika Republike, drukčija i s većim izgledima za uspjeh?
