U drugoj polovini prošloga stoljeća europskom glazbenom scenom suvereno je vladao Ivo Robić (1923. – 2000.), najpopularniji hrvatski pjevač lakih nota. Pjesmama koje je umilnim i baršunastim glasio izvodio udahnuo je vječnost i osigurao sve nagrade koje su se mogle osvojiti i dobiti.
Njegove uspješnice “Samo jednom se ljubi”, “Stranac u noći”, “Moja mala djevojčica” i “Morgen, Morgen” na radijskim i televizijskim postajama vrtjele su se – kao lude. Meni je, ipak, najdraža i najljepša bila “Sedamnaest ti je godina tek”.
Refren pjesme – “Ne brini, pred tobom stoji život, stoji cijeli svijet, 17 ti je godina tek” najavljivao je proljeća, prve ljubavi i bezbrižne mladenačke godine.
Tako je nekada Ivo Robić pjevao! Danas tako nije! Novo vrijeme donijelo je mladim ljudima previše muke, nevolje i neizvjesnosti.
Kako se upisati na fakultet?
Kako osigurati troškove školovanja i, na koncu, kako naći posao – naći smiraj i započeti život dostojan čovjeka?
Pitanja su teška.
Svako teže od onog prethodnog.
Ako u našoj zemlji ovakvo stanje potraje, mladim ljudima jedino utočište mogle bi biti autobusne i željezničke postaje, zračne i pomorske luke i jedna od bjelosvjetskih destinacija: München, Dublin, Toronto, Sydney… U ovakvim društvenim okolnostima nitko od mladih ljudi ne može zapjevati:
“Ne brini, pred tobom stoji život, stoji cijeli svijet”.
U našoj zemlji pred mladim ljudima, uglavnom, ne stoji ništa. Ništa osim dioba i razdioba, referenduma i preplanulih gostiju koji će nam, danas ili sutra, zagorčati i onako mučan povijesni trenutak.
Nedavno se jedna mlada i pametna djevojka, magistrica ekonomskih znanosti, umorna i razočarana povukla u svoju sobu, na glavu stavila vreću, čvrsto je zavezala i tako ugušila svoj život. Njezinu sirotu majku, susjede i građane Mostara okovali su tuga i studen – kakav je i mjesec što se zove studeni. Majka joj nije mogla pomoći. Umirovljenica, kao i svaka druga, raspoređivala je ono što je imala da bi mogla platiti stanarinu, struju, vodu, kupiti andol, komad kruha, kap mlijeka i koju bananu. S ponižavajućim mirovinama mnogi ni ovo ne mogu učiniti.
Kako kupiti mrtvački odar, križ, vijenac, drugu opremu i kći dostojno pokopati – pitala se sirota majka. Sve treba, a nigdje ništa, kao da nikada i nigdje nije radila. Susjedi, prijatelji i dobri ljudi osigurali su ono što je trebalo i mladu djevojku otpremili na drugi, moguće, bolji i pravedniji svijet. Tko bi mogao biti odgovoran što je mlada magistrica punih šest godina tražila posao i svoj smiraj?
Zašto je, umjesto romana, čitala oglase, umjesto znanstvenih radova pisala molbe, umjesto kongresa i simpozija kucala od vrata do vrata i ponižavala se? Tko bi mogao biti odgovoran što je ušetala u depresiju i samoubojstvo?
Zna li itko koliko je tuge u dušama ljudi koji ne mogu naći posao, zaraditi svoj komad kruha, okititi blagdanski bor, zapaliti svijeću i radosno zapjevati:
“U sve vrijeme godišta”?
Ima mladih ljudi koji desetljećima traže posao. Pod konac prošle godine, nekako u predvečerje, u Mostaru, na Aveniji kralja Tomislava, sreo sam umirovljenu sutkinju Vrhovnog suda. Dugo se nismo vidjeli.
Zastali smo i srdačno se pozdravili. Još dok sam joj držao ruku u pozdravu i upitao: “Kako ste?”, niz njezino lice potekoše suze. Teške su suze nemoćne majke.
“Otkad mi je muž umro i otkad sam otišla u mirovinu, nitko me ne poznaje. Ne poznaju me bivši i sadašnji predsjednici sudova, županijski, federalni i državni ministri pravosuđa, a sve smo ih odgajali i učili prvim pravosudnim koracima. Moja kći osamnaest godina traži posao. Bilo kakav posao, samo da je ne gledam kako, iz dana u dan, nesretna i razočarana hoda po stanu – od dnevnog boravka do sobe, od sobe do balkona i tako ukrug. Da može naći posao i svoj smiraj, mogla bih mirno poći na onaj svijet”.
Nisam uspio reći ni jednu riječ utjehe. Ponosna sutkinja okrenu se i, sa suzama, ode niz ulicu beznađa.
Ona koja je desetljećima – časno da časnije biti ne može – rješavala tuđe brige i nevolje, ne može riješiti nešto što bi za nju trebao uraditi netko drugi. Za nezaposlenog mladog i svakog čovjeka osamnaest je godina cijeli vijek.
Na početku vježbeničke prakse, iz dana u dan, hodao sam po općinskim sudovima. Od svih putovanja, najjednostavnije i najljepše bilo je doći u Čapljinu.
Na općinskim sudovima sretao sam mlađe suce i tužitelje, tu i tamo ponekog starijeg i iskusnijeg suca. Tako sam upoznao Simu Pupića i njegovu suprugu. Svaka njihova rasprava bila je poučna priča, svaka njihova odluka bila je mjerilo svih pravosudnih mjerila.
S vremenom su doživjeli profesionalni iskorak i došli u Mostar na više pravosudne instancije. U međuvremenu, položio sam pravosudni ispit i stekao mogućnost zastupanja na Okružnom sudu. Češće smo se sretali, sada na težim, nekada i najtežim predmetima, raspravama i procesima. Njihovim odlukama nije se bilo lako suprotstaviti i onda kada su sudili mimo mojih očekivanja nije bilo mjesta prigovoru.
Pravosudnom sustavu naše zemlje darovali su svoj život. Sedamdeset godina nije malo. Kada odlaze ovako stručni, časni i čestiti suci i oni, poput Vjekoslava Lovrića, suca Vrhovnog suda, ili Kamile Federici, predsjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Mostaru, u pravosudnom sustavu otvore se pukotine koje nije lako zatvoriti i popuniti.
U njihovo i moje vrijeme nije bilo današnjih nepodopština: sutkinja Vrhovnog suda skinula se i naga na radnom stolu, naočigled stanara susjedne zgrade vježba, sutkinja Suda Bosne i Hercegovine uhićena zbog primanja mita, za sutkinjom Općinskog suda u Sarajevu raspisana tjeralica, sudac Općinskog suda u pitomoj Posavini optužen i osuđen za nečasno djelo silovanja.
Trojica tužitelja Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, jedan za drugim, razriješeni dužnosti, a tužitelji Županijskog i bihaćkog Tužiteljstva – uhićeni.
O ovim događajima priča se i piše i tko zna što se krije pod napuklom pokoricom oronulog i kompromitiranog pravosudnog sustava.
U odnosu na sablasne bosanske pojave, hercegovačko pravosuđe očuvalo je svoje dostojanstvo.
Država Izrael davno je ustanovila povelju Pravednik među narodima u kojoj piše: Tko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet.
A ja mislim da svaki sudac koji svjesno, iz ovih ili onih razloga, donese nepravednu odluku, ruši jednu stubu pravosudnog sustava.
Prije tisuću i šest stotina godina Katolička crkva počela je odavati priznanja mrtvim ljudima. I slaviti ih. Kada se, u strogoj kanonskoj proceduri, strogo i temeljito provjeri jedan čovjek, zbog iznimnih kreposti i pobožnosti može postati blaženik. Takvu čovjeku otvorena su vrata raja i on otud ima pristup Bogu – svevišnjem Gospodaru svijeta. Tako kaže nauk katoličke vjere…
Ako je to tako, ja bih sklopio ruke i molio nekog blaženika da se zauzme i kod Boga, svevišnjeg Gospodara svijeta i njegovih zemaljskih namjesnika, izmoli milost da Visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće naše zemlje ne daje sudačko i tužiteljsko žezlo bez temeljitih i strogih provjera.
Nikom!
Inače, mogu se ponoviti ovakve, a možda i teže kompromitirajuće stvari.
Ovoj kolumni pristaje jedna priča.
Na vrhuncu svoje moći Ali-paša Rizvanbegović, apsolutni vladar i gospodar Hercegovine, posjetio je Konjic. Okupljenu svijetu savjetovao je da na padinama Bradine sadi smokve, njegovo omiljeno voće. Rekao je da će on darovati ili, kako se suvremenim jezikom kaže, donirati sadnice, a njima zapovjedio da ih redovito okopavaju, ljeti zalijevaju, a zimi, kad zaprijete snjegovi, zaštite ih.
“Za tri godine smokve će porasti, donosit će plodove. Ja ću ponovno doći i posjetiti vas”…
Ali-paša je održao riječ. Kada je upitao – što je sa smokvama, jedan čovjek reče mu:
“Mi smo, dragi paša, poslušali, okopavali ih, zalijevali i od studeni štitili, ali plodova nema”.
Tako je i s reformom našeg kompromitiranog, oronulog i aferama opterećenog pravosudnog sustava. Sve se radilo i pokušalo, ali – rezultata nema.
Neće ih ni biti!
Neće ih ni biti do onog časa dok politička elita naše zemlje i s njom međunarodna zajednica ne shvate da je pravosudni sustav osjetljiva voćka i da plodova ne može biti dok se križaju dva nepomirljiva sustava, kada se navrću kruške na jabuke.
