Sve što se treba i može reći jest – konačno. I tu sva priča oko jednog osiguranog obroka za svakog učenika u svim našim osnovnim školama treba završiti. Barem u onom političkom kontekstu. Jer taj jedan obrok nije nadstandard, to je osnova koju smo odavna trebali imati osiguranu za svu djecu.
Baš zato što je osnova, kao što je za učenike osnova i obveza da za sata imaju bilježnice i olovke, nema opravdanja za gradove, općine i jedinice lokalne samouprave koje već danima uoči početka drugog polugodišta u javnom prostoru troše vrijeme pravdajući se da možda neće stići sve organizirati jer su imali premalo vremena na raspolaganju, jer nisu stigli organizirati raspisivanje javne nabave, a njima u susret izlaze i tradicionalni sindikalisti koji kad treba povući u korist učenika, ali i obrazovnog sustava u cijelosti, uglavnom tradicionalno traže odgode.
A vijest o financiranju jednog obroka za sve učenike prisutna je od listopada prošle godine pa nema te nabave koja nije mogla predvidjeti broj djece i njihove prve osigurane obroke. Ima klasične hrvatske lijenosti, upakirane u sve političke stranke koje vladaju gradovima i općinama koje su po definiciji vlasnici školskih ustanova, dovoljno lijeni da kada se konačno uvede odluka zbog koje bi po strani trebali ostaviti sve ostale, samo da je realiziraju, oni krenu u klasičnu farsu birokracije, koja uglavnom nikada nije toliko zahtjevna, da njih same natjera da preskoče svoje obroke. Dakle obroci u jedinom političkom kontekstu otkrit će ili bi trebali, u svojoj banalnosti, svu nesposobnost ili sposobnost gradonačelnika i načelnika. Jer neki od njih nisu se udostojili ni sastati ni čuti što im ravnatelji predlažu za uspješniju realizaciju osigurane prehrane.
I nakon današnjeg prvog dana osiguranog jednog obroka za svako dijete zadnje što bi roditelji trebali jest prigovarati nastavnicima, učiteljima i profesorima – jer oni će biti jedini koji će se doista pobrinuti, ovako ili onako, da svako dijete u svakoj školi dobije obrok. I ne treba u tome obroku, barem zasad, tražiti i najmanje mane i brojiti šnite – jer prije svega, kakav god bio, nije besplatan. Platili su ga svi roditelji, ali i svi građani odavna i barem dvostruko.
Roditelji se jedino moraju pobrinuti da im dijete zna cijeniti hranu i da je, ako je ne može odmah pojesti, može je spremiti za kasnije. Nikako baciti. Jer to ide na kućni obraz.
