Uobičajeni igrokaz odigrao se i ove godine 10. travnja u Splitu, a u njega spadaju i uobičajene reakcije. Ipak, treba istaknuti dvije bitne razlike u odnosu na prethodne godine. Prema tom igrokazu, proslava nema nikakve veze s ustaštvom i s Pavelićevom NDH. To je samo neki ludi slučaj tako udesio da u Domovinskom ratu jedna paralelna vojska usvoji naziv vojnih formacija u NDH.
Još luđim slučajem je patron te bojne postao Rafael Boban, poznat i kao zapovjednik ustaške Crne legije. A onda povrh svega, dogodi se slučajnost koja je u prirodi i svemiru ravna mogućnosti da isti čovjek u jednom tjednu osvoji Eurojackpot i Bingo, pa da ga onda pogodi grom i on ostane živ. Eto, toliko je moguća slučajnost da se rođendanom te bojne proglasi baš 10. travnja, premda to uopće nije datum njezina stvarnog osnutka, s ustaškim pozdravom izvezenim na zastavi i grbu. Jer, sve to nema nikakve veze sa slavljenjem ustaštva i kvislinške zločinačke sramote od NDH.
U tom i takvom igrokazu ponovno je vrlo profesionalno svoju ulogu odigrao nekadašnji zapovjednik te ustašama ni po čemu nalik bojne HOS-a umirovljeni pukovnik Marko Skejo, čestitavši svima na početku svoga govora 31. rođendan postrojbe. Jer samo se to, želi poručiti Skejo, tog dana kod tog splitskog spomenika slavi. Međutim, okuražio se ove godine izaslanik Vlade RH, odnosno izaslanik Plenkovićeva ministra Tome Medveda, brigadir Matko Raos, izjavivši kako “ne bi bilo današnje Hrvatske da nije bilo 10. travnja 1941. godine”. I to je bio dio igrokaza, koščica bačena dokonim tviterašima i fejsbukačima kako se ne bi larmalo, nedajbože, o rastu cijena svega živog i neživog od čega se živi. No, pravi junak ove proslave, čovjek koji je izašao na pozornicu da napokon razbuca tu smiješnu igru skrivača iza grobova palih branitelja u Domovinskom ratu, bio je general Ante Prkačin. – U Splitu je svečarska atmosfera, lako je govoriti o IX. bojni. Ali imamo mi još jedan jubilej – prije 81 godinu stvorena je NDH. Pa jesmo li mi u takvoj situaciji da o tome ne smijemo govoriti? – izrekao je na skupu Ante Prkačin. I onda još dodao i ovo: “Znate li što Hrvate povezuje? Ratništvo. Da se mene pita, ja bih rekao kako je najvrednija postrojba ustaška Crna legija. Ja jesam nacionalist jer isto odajem počast 2. dalmatinskoj brigadi, srce mi je veliko i zbog tog događaja mada se s njihovom idejom nisam slagao jer su rušili državu koju smo mi stvorili.” Sve je kod Prkačina jasno. I tko smo to mi, i koja je to bila država koju ti “mi” stvorili, i tko su to oni koji su tu državi ne samo rušili nego i srušili. Jedino još nikako da se među Hrvatima postigne suglasje jesmo li tu državu, koju su 10. travnja u Zagrebu stvorili Prkačinovi “mi” – ustaše pod kabanicom njemačkih nacista i talijanskih fašista, a Titovi je partizani u savezništvu s Amerikom, Engleskom i Sovjetskim Savezom 1945. srušili, dakle jesmo li NDH 1990. obnovili i 1995. obranili i smijemo li napokon to javno reći?
General Prkačin odlučio je testirati stanje demokracije i ljudskih prava, među kojima je i sloboda govora i mišljenja tako što je o tome javno progovorio. Dokinuo je tradiciju splitske farse s tobožnjom proslavom godišnjice IX. bojne HOS-a izgovorivši jubilej koji je svim njegovim organizatorima i začetnicima svakog 10. travnja na pameti. Pa da vidimo smije li se o tome govoriti ili ne smije. Zbog njegova istupa, na isti način na koji on istodobno odaje počast i ustaškoj Crnoj legiji i partizanskoj 2. dalmatinskoj brigadi, ja odajem počast generalu Anti Prkačinu. On je čovjek koji je na toj, prema mom svjetonazoru i u prvom redu ljudskim opredjeljenjima nakaradnoj desetotravanjskoj farsi od proslave, barem učinio bitnu razliku. Druga bitna razlika je međunarodni kontekst i odnos čitavog zapadnog svijeta, koji se voli dičiti svojom liberalnošću, demokracijom, slobodarstvom i antifašizmom, prema sličnim pojavama, kao što je hrvatska ustašofilija, u Ukrajini. I Marko Skejo je pokazao da je svjestan da taj kontekst postoji i da njemu i njegovima ide u prilog, rekavši u Splitu ovog 10. travnja sljedeće: ”U Domovinskom ratu za dom spremni su bili svi branitelji. Taj pozdrav nije izraz mržnje, već izraz ljubavi prema domu i hrvatskom narodu... Dok se diljem svijeta kliče slava Ukrajini, zamislite da netko zabrani taj poklik? U Hrvatskoj se to događa. Jedinstven smo primjer u progonu vlastitih zaslužnika jer su bili za dom spremni.” Skejina paralela između pozdrava za dom spremni i slava Ukrajini sasvim je na mjestu. Samo što je ukrajinska država, i to ona proeuropski orijentirana i prema Zapadu usmjerena od 2013. i 2014. godine euromajdanskom revolucijom, te stvari sama sa sobom raščistila. Bez obzira na to što je Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN) nedvojbeno u Drugom svjetskom ratu vrlo spremno sudjelovala u masovnim zločinima protiv Poljaka, Židova i Rusa, djelujući u makar privremenom savezništvu s njemačkim nacističkim okupatorima, Ukrajina je tadašnjeg vođu te organizacije Stepana Banderu proglasila nacionalnim junakom i podigla mu diljem zemlje brojne spomenike. A njihov pozdrav slava Ukrajini, koji su Banderine pristaše već 1936. izvikivali uz podizanje ruke u fašističkom i nacističkom stilu, postao je 2018. godine i službeni pozdrav ukrajinske vojske. Na pozdrav se odgovara pokličem slava herojima. I kome da sad čovjek ostane odan i u kojim uvjerenjima dosljedan?
Ako je krvlju u ratu protiv ruskog agresora pozdrav ukrajinskih nacionalista očišćen od svih genocidnih zločina počinjenih u ime borbe za ukrajinsku slobodu i nezavisnu nacionalnu državu te ako je paravojnu bojnu Azov poželjno i popularno slaviti zbog njihova junaštva i neustrašivosti u obrani zemlje i nezavisnosti, onda su u pravu i oni koji tvrde da je krvlju poginulih hosovaca u Domovinskom ratu na jednak način očišćen za dom spremni i sve ostalo ustaško znakovlje i nazivlje. Preozbiljne su to stvari da bi se od prilike do prilike, od naroda do naroda i od rata do rata o njima prosuđivalo na potpuno drukčiji, pa i suprotan način. Ili će prije biti da čitav ovaj vrli novi zapadni svijet sve brže ide svom kraju i da je već dugo neizlječivo neozbiljan.
