Nikola Pašić, poznati srpski političar (1845. – 1926.), utemeljitelj Srpske radikalne stranke i dugogodišnji predsjednik Vlade Srbije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u vrijeme svoje vladavine donio je uredbu koja nije imala uporišta u pozitivnim zakonskim propisima.
Kada ga je ministar pravosuđa upozorio da takva uredba ne može proći jer nije zakonita, odgovorio je:
‘Ova uredba je za one koje mi ne volemo. Onima koje mi volemo, uredba ne treba.’
U vrijeme svoje moći i nadmoći tako nešto govorio je i Josip Broz Tito (1892. – 1980.), doživotni predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
U vrijeme progona neistomišljenika, sucima koji su bili neodlučni poručio je:
‘Ima sudaca koji se drže zakona kao pijan plota.’
Bio je to uvod u ono što će se na prostorima bivše države događati u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. To je bila jasna politička uputa da se za svaku odluku, bila ona i “pijana”, može naći opravdanje.
Jedan i drugi vlastodržac imali su, po prilici, iste stavove i ista razmišljanja. Zakon se na jedne može primjenjivati ovako, a na one druge na suprotan, drukčiji način.
Tako je od postanka svijeta do naših dana. Svaka država štiti svoj poredak, ima svoje pristaše i zakone koji je brane.
Inače, povijest svjedoči da je borba za vlast surova. Često i krvava. Zašto?
Zato što onima koji je osvoje, i u najdemokratičnijim zemljama donosi bogatu lepezu različitih pogodnosti. Povijest nam, isto tako, svjedoči da onaj tko osjeti slast vladanja, upravljanja i odlučivanja, svega će se prije odreći nego te čarobne slastice – vlasti.
Ljudima koji se bave poviješću dostupno je pismo Josipa Broza Tita iz 1938. godine. U tom pismu on Kominterni (Moskvi) priznaje krivnju što nije bio dovoljno budan i na vrijeme uočio subverzivne postupke prve supruge Pelagije.
I druge, nesretne Lucije Bauer, koju je optužio za špijunažu, a revolucionarni sud SSSR-a proslijedio je streljačkom vodu. Dakle, za ostati na vlasti, mogu se u smrt otpremiti i svoje supruge i svoje ljubavi.
Neka počivaju u miru Božjem! Ja na vlasti moram ostati - za sebe je govorio i svoje postupke pravdao Josip Broz Tito.
U vrijeme pisanja ove kolumne, hrvatsku političku scenu ozbiljno potresa odluka Skupštine Grada Zagreba o preimenovanju trga koji je do jučer nosio ime Josipa Broza Tita. Slovenija se tiho odrekla Titova imena. I Beograd je preimenovao svoju glavnu aveniju. Unatoč svemu, ova zagrebačka odluka mogla bi na političkoj sceni donijeti sve i svašta.
Pravna država, zapravo, u punom smislu riječi nikada se nije ostvarila. Istina, u nekim državama stupanj temeljnih ljudskih prava je veći, u nekima manji. Najteža spoznaja je u tome što iza ovovremenih glasnogovornika demokratskih načela i temeljnih ljudskih prava stoje teški zločini. Atomski su, a o njima se malo ili nikako ne govori.
Kako god, iza nas je vrijeme u kojemu su se kazneni postupci mogli voditi u odsustvu optužene osobe. E, to je bio vrhunac tzv. “demokratske pravne tiranije”.
U glavi XV Kaznenog zakona SFRJ navedena su Kaznena djela protiv osnova socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja.
Brojna su: Kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog sistema, Podrivanje vojne i obrambene moći, Oružana pobuna, Terorizam, Sabotaža, Špijunaža, itd.
Među tim djelima je i ono iz famoznog čl.133 - Neprijateljska propaganda.
Bilo je tu svega i svačega!
Za kazneno djelo neprijateljske propagande mogla je biti gonjena svaka osoba koja je napisom, letkom, crtežom i govorom poticala na rušenje vlasti radničke klase, protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog uređenja ili zlonamjerno i neistinito prikazivala društveno-političke prilike u zemlji.
Danas, kada mladim kolegama pričam o tim vremenima, osjetim da me gledaju s nevjericom. Vidim da se pitaju – je li bilo baš tako? Je li to bilo moguće?
Kao mlad odvjetnik sjećam se dviju obrana koje su se duboko usjekle u moje pamćenje. Jedna i druga vezane su uz međugorske događaje. One su svjedočanstvo jednoga vremena i jednog pravnog poretka.
Od vremena ukazanja Blažene Djevice Marije, Bijakovići i Međugorje nisu više mala, nepoznata mjesta. Dolaze ljudi sa svih strana. Tako se jednom prigodom, u rane jutarnje sate, skupina mladića vraćala prema Širokom Brijegu i pjevala pjesmu, brojkavicu:
Ustaše se, ustaše se, curice u zoru, svaka sjedi na svome prozoru…
Netko je pjesmu čuo i prijavio policijskoj postaji. Uslijedila je kaznena prijava za počinjenje kaznenog djela neprijateljske propagande. Tužiteljstvo je smatralo da četvorica mladića nisu pjevali curicama, prozorima i dnevnom svitanju.
Oni su prikriveno slavili neprijatelje bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti. Slavili su ustaše, koga bi drugog mogli slaviti!? – govorilo se u svakom javnotužiteljskom uredu.
U međugorskom groblju Kovačice, koje se sjevernom stranom naslanja na samo svetište, nalazi se grobno mjesto Andrije Buntića zv. Are. Čovjek poodmakle životne dobi bio je svjestan da je njegova životna lađa na utoku u drugi svijet. Bio je sam svoj majstor. Na obiteljski spomenik uklesao je hrvatski grb. Naravno, netko je spomenik uslikao i fotografiju proslijedio nadležnom Okružnom tužiteljstvu u Mostaru.
Uslijedila je optužnica za počinjenje kaznenog djela neprijateljske propagande. Na javnome mjestu, u groblju u koje uvijek netko navraća, osvanuo je hrvatski grb bez socijalističkih oznaka, bez zvijezde petokrake.
Kao mlad odvjetnik, trudio sam se.
Uzalud!
Optuženi Andrija Buntić, čovjek neporočna života, duboke starosti i teška zdravstvenog stanja, optužen je za počinjenje kaznenog djela neprijateljske propagande – onoga iz članka 133. Istina, kazna je umanjena do zakonskog minimuma. Ipak, godina dana zatvora je za podsmijeh vremenu i pravnoj državi u kojoj smo živjeli.
Davne 1981. godine na udaru ove zakonske odredbe našao se i fra Jozo Zovko, župnik u župi sv. Jakova u Međugorju. Svjedok dramatičnih događaja oko međugorskog ukazanja Blažene Djevice Marije, svoju nevinost nastojao je dokazati u kaznenom postupku koji je vođen pred Okružnim sudom u Mostaru. Njegov branitelj, zagrebački odvjetnik Milan Vuković, priredio je i objavio knjigu “Član 133 nad Međugorjem”.
Knjiga je malo.
I monografija je malo.
Ovaj planetarni događaj vapi za ozbiljnim dokumentarnim filmom.
U katoličkom vjerovanju postoje proroci. To su ljudi koje je Bog odabrao da navješćuju nove događaje. Dvanaest malih i četiri velika proroka, svaki na svoj način, navješćivala su dolazak Isusa Krista, kao vjesnika slobode i nade.
U arhivi župnog ureda u Međugorju postoji zapis o tome što je pola stoljeća prije ukazanja govorio i navješćivao jednostavan, prost i neobičan čovjek. Njegova priča se u svemu obistinila. Obistinila se do najsitnijih detalja.
Karizmatski svećenik fra Jozo Zovko Zlatno misno slavlje proslavio je daleko od svoje Hercegovine.
A ona mu je sve.
Međugorje ponajviše.
Znam da pobožno čeka vrijeme povratka i moli:
Gospe draga, ne daj me.
Svuda su me gonili!
Nisam kriv!
