Sveti Augustin, sjevernoafrički pisac, teolog i jedan od najznačajnijih vjeroučitelja, 354. godine prije Krista, govoreći o državi i pravu, napisao je:
- Kada se od države odmaknu pravo i pravičnost, što je to drugo nego razbojnička družina?! Dvije i pol tisuće godina kasnije to isto može reći svaki čovjek Balkanskog poluotoka. Od njegovih prostora pravo i pravičnost odmakli su se za duljinu svjetlosne godine. O istini neću pisati.
Živimo u vremenu u kojemu istina može biti sve. Svaka laž, svaka podvala tajnih službi, političkog podzemlja i unajmljenih portala, može postati, biti i preživjeti kao istina.
Glasoviti poljski satiričar Gabrijel Laub (1828. – 1898.) kaže da se izricanje istine može očekivati samo od djece, pijanica i luđaka. Zašto?
Zato što oni, zbog malodobnosti, pijanstva i ludosti, ne mogu shvatiti posljedice izgovorenih riječi. Kod njih je sve kao u našoj pučkoj izreci: Što na umu, to na drumu.
Da je slavni pisac živ, da promatra Europu 21. stoljeća, pa i svoju domovinu Poljsku, vjerojatno bi popravio svoju misao – misao koja se često izgovara i navodi.
U četvrtak, 10. studenoga ove godine, Veleposlanstvo Laubove domovine u Sarajevu proslavit će obnovu svoje neovisnosti. Dok gledam poziv za tu svečanost, sjetih se govora Ive Andrića prigodom uručenja počasnog doktorata na Sveučilištu u Krakovu:
- Moja domovina valjda se neće naljutiti ako kažem da sam rođen u Bosni, a duhovno progledao u Poljskoj. Tijekom dugog života mnogo sam vidio, ponešto naučio i puno zaboravio. Ali svoju mladalačku probu na Jagelonskom sveučilištu i svoj kontakt s poljskim narodom i poljskom kulturom sačuvao sam kao doživljaj mladosti koji u čovjeku ostavlja trajan trag, trag koji u meni živi kao neka nevidljiva snaga…
Neka je neovisnoj Republici Poljskoj, zemlji velikih kulturnih i duhovnih zasada, sretan Dan neovisnosti. Patnji, stradanja i katovskih šuma bilo je napretek.
Nisam šutio
Kada se u ratnim i posebnim društvenim okolnostima mržnja izlije iz svoga korita i poplavi sve, kada ljudima zamuti razum i poruši sve oko njih, istinu čistu i zlatnu znaju izgovarati samo hrabri, moralni i odgovorni ljudi. To su oni kojima nije stalo do toga što će o njima misliti susjed, poznanik, politički, vjerski ili pravosudni moćnik.
Oni misle kako misle, oni govore kako govore, oni pišu kako pišu, jer je njihova savjest jedini savjetnik za ono što rade, što žele reći i kakvu poruku gradu i svijetu žele poslati.
Oni koji pamte što je u posljednja dva desetljeća govorio ili koji su pročitali što je u knjizi “Nisam šutio” objavio hercegovački franjevac fra Mario Knezović, mogu su uvjeriti da je propovijedao istinu.
Propovijedao ju je i u najtežim društvenim okolnostima, kada je svačiji život bio sveden na pedeset feninga, koliko je stajao metak za onoga koji ne slijedi pokret ili govori ono što moćnom čovjeku nije ugodno čuti.
- Moja zadaća nije govoriti ono što je ljudima ugodno čuti. Mene i s knedlom u grlu trebaju čitati oni koji nam propisuju nepravdu i daju lažna obećanja – grmi mladi hercegovački franjevac.
U razgovoru o knjizi “Nisam šutio” jedan ugledan čovjek, sveučilišni profesor, reče mi:
- Nije fra Mariju teško. Njegova vrela su bogata. Neiscrpna. Ako zaviri u život časnih prethodnika fra Grge Martića, književnika, pjesnika i političara (1882. – 1905.), fra Petra Bakule, graditelja, preporoditelja i književnika (1816. – 1873.), i fra Didaka Buntića, graditelja, prosvjetitelja i književnika (1871. –1922.), ne treba mu ništa više. Takva škola odvažnosti i odanosti ne može se naći nigdje na svijetu.
O jednome, drugom i trećem svećeniku franjevačkog reda znam ponešto. Možda i nešto više. Listajući stranice knjige “Nisam šutio”, u liku njezina autora, promatrao sam dolazak mladoga, odvažnog i suvremenog fra Grge, fra Petra, fra Didaka.
Tko nam propisuje nepravdu i daje lažna obećanja?
U Večernjem listu od 29. rujna ove godine odvjetnik Krešimir Zubak, onovremeni predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine i legitimni predstavnik hrvatskog naroda, javno – urbi et orbi – kaže:
- Daytonski mirovni sporazum nisam htio potpisati. Daytonskim mirovnim sporazumom grubo je prekršen ustavni poredak FBiH i Washingtonski sporazum. Osjećao sam se prevarenim. Nismo smjeli iznevjeriti one koje smo predstavljali.
Dramatično poslijeratno vrijeme vapi za knjigom Krešimira Zubaka – knjigom naslova: “Nisam htio potpisati”.
Izjava uglednog odvjetnika, po ovom postupku – ozbiljnog i odgovornog političara, u široj javnosti prošla je nezapaženo.
Tko je prekršio ustavni poredak FBiH?
Tko je potpisao nepravedan Daytonski sporazum?
Tko je sponzor takva potpisa, političke lakrdije i izdaje interesa jednog naroda u FBiH?
Pitanje do pitanja – svako teže od onog prethodnog. Koliko god bila bolna spoznaja što se događalo u Daytonu i oko njega, vrijeme je za objavu istine.
Jesu li se pravo i pravda odmakli od naše zemlje?
Od vremena ubojstva generala Vlade Šantića i ministra Irfana Ljubijankića prošlo je više od 20 godina.
Od ubojstva doministra unutarnjih poslova Joze Leutara koja godina manje.
Od ubojstva Joze Kafadara, uglednog gospodarstvenika središnje Bosne, prošle su tri godine.
Nema naznaka o tomu tko su ubojice. Šantić je ubijen u hotelu, Ljubijankić u helikopteru, Leutar nasred ulice glavnog grada, a Kafadar usred dana, u dvorištu svoga doma.
Jesu li naša istražna tijela toliko neobučena i nespretna ili su problemi na strani mutne političke rijeke i njezinih razgranatih stranačkih virova?!
U petak, 28.listopada ove godine, Fahrudin Radončić, istaknuti i utjecajni bh. političar, u procesu protiv Nasera Keljmendija, na pitanje – tko je ubio Ramiza Ćelu Delalića, kaže:
- Ramiza Delalića ubila je bošnjačka politička mafija.
Je li ovo prva zraka svjetlosti koja bi mogla razjasniti ova i nekoliko drugih ubojstava na različitim stranama naše zemlje?
Na današnji dan, 6. studenoga 2014. godine, svijet je obišla vijest da je, nakon jedanaest godina pritvora, na slobodu pušten dr. Vojislav Šešelj. Kod običnih ljudi, posebno pravnih stručnjaka kaznenog i kazneno-procesnog prava, to je izazvalo nedoumicu, a kod žrtava njegovog govora mržnje – ogorčenje i bijes.
Jedni su govorili da je pušten zbog iznimno teškog zdravstvenog stanja, što znači da je na vrata njegove scheveningenske ćelije pokucala kancerogena bolest. Tako se govorilo i pisalo!
Nitko razuman ne može shvatiti da čovjek, pa makar bio optužen i za najteža kaznena djela, može biti pritvoren cijelo desetljeće! Procesno pravo zapovijeda – lišenje slobode mora biti svedeno na najkraće, nužno vrijeme. Tako mora biti. Tako i nikako drugačije!
Kada je haaški tužitelj Brammertz zatražio da se, zbog nepoštivanja mjera zabrane, dr. Šešelj mora vratiti u pritvorsku jedinicu, liječnici pišu:
- Teško bolesna čovjeka nije etično vratiti u pritvor i uskratiti mu pravo na stalno i primjereno liječenje!
Po svemu sudeći, u pravu je Florence Hartmann, francuska književnica i glasnogovornica Haaškog suda, kada piše:
- U Međunarodnom sudu za ratne zločine rade neodgovorni ljudi!
Početkom prošlog mjeseca u Bosni i Hercegovini održani su lokalni izbori. Nikada i nigdje izbori nisu prošli bez manjih ili većih nesporazuma.
Stolački izbori posebna su priča. Sudbina Vojislava Šešelja i postupci Samira Kaplana nisu bitni za ovu kolumnu.
Bolna je samo spoznaja koliko je duboko posrnuo međunarodni i domaći pravni poredak. Živimo u zemlji u kojoj se ne poštuju presude Međunarodnog suda za ljudska prava, Međunarodnog suda za ratne zločine, a odluke domaćeg Ustavnog suda izvrgnute su ruglu.
Nešto u nama i oko nas nije dozrelo.
Nešto se zlovoljno uvuklo među ljude, ne izlazi iz njih, “čuči” i čeka priliku za novi obračun.
A ne zna ili ne shvaća da su sve Drine ovog svijeta krive i da njihove vodotoke usmjerava netko drugi, netko tko je moćan, koga ne zanimaju temeljna ljudska prava i demokratski standardi, nego samo i isključivo njegov nacionalni interes.
Umoran od nepravde moćnih i bezumlja svojih, slomljen u logoru na Savi, dr. Ilija Jakovljević pjeva:
Zatvori usne i srce,
vilice stegni i šuti,
i nemoj nikoga pitat,
zašto su naši smrznuti puti.
I zašto čovjek čovjeka kolje,
I zašto nikada neće biti bolje”
(Otrov uspomena; Zagreb, 1940.)
