Na Dan žena predsjednik Zoran Milanović obznanio je koga vidi kao hrvatsku “božicu pravde”. Ispalo je da je prihvatio moju sugestiju u tiskanom izdanju Večernjeg lista od 3. ožujka (na portalu je tekst objavljen navečer kad je i Radimir Čačić spomenuo to ime) da bi njegov idealan prijedlog za predsjednicu Vrhovnog suda mogla biti prof. dr. sc. Zlata Đurđević. S tim da sam mislio kako su oni o tomu već razgovarali, povezujući to što je ona Vladina rezervna kandidatkinja za suca ESLJP-a koji treba biti izabran u lipnju, a razgovori će biti ranije, a na brifingu u Uredu predsjednika je rečeno da će iznijeti prijedlog za predsjednika Vrhovnog suda “do lipnja, možda i ranije”. Vladajuća većina je teško može odbiti, možda još teže ako opća sjednica Vrhovnog suda ne da pozitivno mišljenje zbog stručnih prijepora koje je imala sa sudstvom i/ili jer ne poznaje dovoljno sustav iznutra.
Procedura izbora trenutno je stvar predsjednika, ali bi iznimno loša poruka bila da profesorica pristane u Vrhovni sud upasti na nezakonit način, odnosno da Milanović njezinim imenom manipulira u svojim političkim igrama. To više, jer predsjednik države pokazuje mišiće sada kad je to ne samo posve nepotrebno, već i krivo, jer sugerira da je njegovo ekskluzivno pravo da ne poštuje zakon. Tu nije riječ o tomu jesmo li za status quo u sudstvu ili za promjene. Jer, predsjednikova je ustavna ovlast da izabere koga on želi. Je li u tomu neograničen? Je li mogao predložiti recimo bivšeg člana svoje Vlade, u najtežim okolnostima dokazano beskompromisnog, Antu Kotromanovića? Ustav ne sadrži nikakva ograničenja, već samo propisuje da se predsjednika VS-a bira “na prijedlog Predsjednika Republike”. Dakle, ako je samo Ustav bitan, mogao bi ga predložiti.
Ali, Zakon o sudovima, onaj čiji članak 44a predsjednik Milanović odbija primijeniti, u članku 44. propisuje da za predsjednika VS-a može biti izabrana samo osoba koja “ispunjava opće i posebne uvjete za suca tog suda”. Kotromanović nema traženo pravno iskustvo, ugled u struci, položen pravosudni ispit... Ograničava li i ta zakonska odredba predsjednika u njegovoj ustavnoj ovlasti? Apsolutno! I to više nego članak 44a. Zato, već na toj elementarnoj logici, Milanovićeva se argumentacija urušava, jer razotkriva da je njegov pristup postupku izbora otprilike na razini onog 16-godišnjaka, kojem se pripisuje najsažetiji opis apsolutističke vladavine, znanog pod nadimkom Kralj Sunca – “država, to sam ja”. I Milanović poručuje “pustite zakon, bit će onako kako ja hoću”. Iako, ne bi zbog toga što bi poštovao zakonsku proceduru, njemu pala kruna s glave, a niti bi prof. Đurđević umanjilo šanse. Ali, predloži li je Milanović mimo zakona, već ni mišljenja o njoj ne bi smio dobiti. Uostalom, ako predsjednik može izravno primijeniti Ustav mimo zakona, onda to pogotovo može Hrvatski sabor koji je donio taj zakon pa izravno primijeniti Ustav u situaciji kad ne prihvate prijedlog predsjednika RH ili kad on nikog ne predloži. Jer, po Ustavu Hrvatski sabor “bira” predsjednika VS-a. Ali, i Sabor je ograničen u svojoj ustavnoj ovlasti jer to ne može učiniti bez prijedloga predsjednika RH, čije je pak pravo da predloži koga želi, ali isključivo u skladu sa zakonskom procedurom. Sve dok Ustavni sud ne proglasi zakon neustavnim.
Smisao ustavne odredbe očito je u tomu da izbor predsjednika VS-a bude rezultat minimuma konsenzusa između izvršne i zakonodavne vlasti, predsjednika RH i parlamentarne većine. Stoga izbor predsjednika VS-a nije natječaj na kojem uvijek pobjeđuje kandidat s najboljim kvalitetama i programom rada, već koji je najbliže zajedničkom nazivniku kriterija koje traži predsjednik i saborska većina. Očito je volja ustavotvorca bila da, osobito u odnosu kohabitacije, ne prevladaju interesi jedne političke opcije.
Predsjednik države mora svoj prijedlog svesti na osobu koja je prihvatljiva parlamentarnoj većini. Naravno, možemo raspravljati je li to dobro ili loše, ali trenutno je tako. Stoga, bez minimuma (barem prešutnog) dogovora izbora nema.
Kad predsjednik zbog toga kaže da je natječaj travestija, nije u pravu jer ovdje se ne radi o natječaju.
Ako predsjednik razgovara s potencijalnim kandidatima i sugerira im da se jave na natječaj, ta “travestija”, kako on naziva takav izbor, bez potvrde Sabora neće proći. Stoga to nije sporno, već štoviše poželjno je da predsjednik pri svom izboru svoje kriterije u nekoj mjeri prilagodi minimumu prolaznosti kod parlamentarne većine. Iako se traže životopisi, programi i mišljenja o kandidatima, to nije natječaj. Zajednički izbor Sabora i predsjednika Republike ne mora nužno biti i najbolje rješenje, što bi trebao biti smisao natječaja, već je ustavotvorac smatrao da je u trodiobi vlasti najbolje rješenje koje je rezultat kompromisa barem dviju, ne nužno i sudbene vlasti.
