Nećemo dopustiti onima koji se vežu i s crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo s crnim, nego i zelenim i žutim vragovima, grmio je u studenom 1996. godine predsjednik Tuđman na zagrebačkom aerodromu Pleso, po povratku iz Amerike. Povod žestini njegova govora bio je prosvjed 100.000 Zagrepčana koji su dva dana ranije, dok je izbivao iz zemlje, na Trgu bana Josipa Jelačića prosvjedovali protiv toga što Vijeće za telekomunikacije nije Radiju 101 dalo koncesiju. Bila je to “točka na i” Tuđmanova nezadovoljstva koje je tinjalo godinu dana unatrag, otkako je na zagrebačkim lokalnim izborima većinu osvojila opozicija predvođena HSLS-om, dok je Gradska skupština za gradonačelnika i župana izabrala Gorana Granića, ali ga je Tuđman odbio potvrditi. Predsjednik je odbio i nove prijedloge Skupštine – Jozu Radoša, Ivu Škrabala, potom i Dražena Budišu. Naposljetku je imenovao svojega kandidata, ali je njemu Skupština izglasala nepovjerenje.
“Što znači da oporba u Zagrebu ima 60 % glasova?... Da li je to praščad ili guščad? Da li su to kokoši ili guske? Da li je to stoka krupnog ili sitnog zuba? Svaki razborit seljak i čovjek znat će da nasuprot takvom jatu jedan, a pogotovo jedan par rasnih konja ili rasnih krava više vrijedi negoli čitavo takvo jato”, rezonirao je tada.
No, usprkos svim autoritarnim i nedemokratskim praksama Tuđmanove vladavine, iz današnje perspektive gledano, a osobito iz vizure njegove sposobnosti da u nekim situacijama uspješno zauzda ekstremiste, prvi hrvatski predsjednik bio je, ispada, prvak liberalne demokracije. Pritom, nije zgorega naglasiti kako Tuđman u famoznom obraćanju u zračnoj luci nigdje ne spominje crvene – već crne, zelene i žute – vragove, premda lideri desnice danas zazivaju Tuđmana kao ideološkog pradjeda lustracije i obračuna s, upravo, crvenim vragovima.
Ta se sintagma u javnom prostoru, upogonjena strahom od ekstremne ljevice, intenzivno može čuti posljednjih tjedana, osobito otkako je Tomislav Tomašević pomeo konkurenciju u prvom krugu lokalnih izbora u Zagrebu. Revolucija, odavno je znano, jede svoju djecu, no Vice Batarelo (koji je, usput, za svoju udrugu Vigilare inkasirao 19 milijuna kuna), tvrdi da doslovno jede i malu djecu, pa na društvenoj mreži objavljuje nekakvu bljuvotinu od fotografije na kojoj slici je kovanica od jedne kune, a na njoj leži dječja ruka, sve skupa pošpricano krvavim mrljama, uz napis: “Muzemo! i vašim novcem komadamo djecu”. Bila je to tek uvertira priče o ljevičarskoj Cosa Nostri i “teoretičarima lezbijskog sindikalizma i apologetima titoizma”. Uistinu, zašto su desnici u Hrvatskoj 21. stoljeća puna usta Josipa Broza i Jugoslavije, retorike “nevidljivih neprijatelja” i “plaćenika iz inozemstva”, te glasovite propagande upravo iz komunističkih kuhinja, skupa s optužbama da je Soroš krenuo s isplatama za izdaju nacionalnih interesa?
I tko, pobogu, stoji iza tog Tomaševića? CIA, snajka, CIA, rekao bi Ilija Čvorović u kultnom “Balkanskom špijunu” koji je još prije 40 godina razgolio paranoidne teoretičare zavjere, ali nas očito ničem poučio nije. Istina je, rekao bi pak Miroslav Škoro, voda duboka, ali ponekad je stvar iznimno jednostavna. Iza Tomaševića stoji nešto manje od 150 tisuća zagrebačkih birača, zapravo, ljudi su izašli na izbore i ispunili glasačke listiće.
Ovoga puta, lijeva revolucija nije došla na tenkovima, ma koliko se Škorina mašinerija upirala dokazati suprotno. A kako Tomislav Tomašević živi na Trešnjevci u 40 kvadrata, ni George Soros, čini se, nije što je nekad bio.
