Kada je potkraj devetnaestog stoljeća Immanuel Nobel izumio šperploču, malo je tko mogao povjerovati da će kuhana i slijepljena daska biti polazište i podloga na kojoj će, pedesetak godina kasnije, nastati Ikea, danas najveći koncern za proizvodnju namještaja. Diljem svijeta, u tri stotine robnih kuća rasutih u pedesetak zemalja, kupac može nabaviti namještaj po cijenama koje su povoljnije od drugih i s dizajnom koji je suvremen i svevremen. Europu Immanuelovog doba zahvatili su veliki radovi i ratovi. Na jednome dijelu kontinenta probijali su se novi putovi i željezničke pruge, a na drugom svom žestinom plamtio je Krimski rat. Opseg poslova tražio je zamjenu za kramp i lopatu. Tražio se lakši način za razbijanje stijena, probijanje tunela i uništenje ratnih protivnika. Immanuel je osjetio trenutak koji je pogodan za veliku zaradu. Predano je radio na otkrivanju eksploziva. Obitelj je iz Švedske preselio u Rusiju i predao se izradi morskih mina za potrebe Carske vojske. Na svoje sinove - Alfreda, Ludwiga i Emila, prenio je istraživačku strast. Slutio je uspjeh! Za nekoliko mjeseci materijalne prilike su se popravile. Sinu Alfredu osigurao je najbolje učitelje. U pogodno vrijeme poslao ga je na usavršavanje u Ameriku, u tada najveću tvrtku Ericsson. Kada su ga godine onemoćale, sinu Ludwigu prepustio je obiteljsku korporaciju, a Alfreda poticao na usavršavanje eksploziva. U svakodnevnim pokusima poginuo mu je sin Emil. Suvremenici pišu da je ovaj događaj izmijenio njegove životne navike. Alfred Nobel ovjerio je 335 izuma. Kada je patentirao eksploziv koji se u svako doba i sa svakog mjesta mogao upaliti, postao je bogat čovjek. Jedni su ga optuživali da je donio smrt čovječanstvu, da je genij zla, a on se branio govoreći da je radio za dobrobit cijelog čovječanstva. Ogromne količine novca slijevale su se na njegov račun. To mu je omogućilo lagodan život u Parizu i San Remu. U Italiju je doselio jer su mu odgovarali klimatski uvjeti i blizina barunice Berte Kinsky i Sophieje Hess. Obje su živjele u Beču. Bile su to strastvene ljubavne veze. Berte se sjećao. Sophieju nije mogao preboljeti. Nikada joj nije oprostio što ga je ostavila i udala se za austrijskog carskog časnika.
Alfred Nobel umro je u San Remu 10. prosinca 1896. godine. Pokopan je uz najviše počasti. Da su srodnici znali što je drhtavom rukom na običnom komadiću papira napisao, veliko je pitanje kako bi pokop prošao i tko bi na posljednji ispraćaj došao. Razočaran bližim srodnicima i svojim ljubavima, golemo bogatstvo, procijenjeno na 150 milijuna dolara, ostavio je čovječanstvu.
Alfred Nobel izabran je za redovitog člana Kraljevske švedske akademije 1884. godine. Tada je utemeljena nagrada koja se, na dan njegove smrti, svake godine u mjesecu prosincu dodjeljuje za najveća znanstvena postignuća. Prve Nobelove nagrade dodijeljene su laureatima iz svijeta medicine, kemije, fizike i filozofije. Barunica Berta Kinsky, kao istaknuta članica pacifističkog pokreta, predložila je da se svake godine dodjeljuje i Nobelova nagrada za mir.
Izborila se!
Prva nagrada za mir dodijeljena je 1905. godine njezinom veličanstvu - barunici Berti Kinsky. Bila je to prva nagrada za mir, a ona prva žena s tako velikim društvenim priznanjem.S vremenom je Nobelova nagrada postala predmet različitih spekulacija. Zanimljivo je da je zaobišla velikane kao što su Nikola Tesla, Lav Tolstoj, Franz Kafka, Aleksandar Solženjicin... Još zanimljivije je da je Nagrada za mir 2010. godine dodijeljena Baracku Obami, nezrelom ratniku, predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država. Svijet se čudio i pitao - zašto?
SVE SU DRINE OVOG SVIJETA KRIVE
Kada sam primio Nobelovu nagradu za književnost - piše Ivo Andrić - otišao sam na prijam kod predsjednika Kraljevske švedske akademije, gospodina Andresa Esterlinga i rekao mu:
Kada je riječ o ovoj nagradi, Vama treba odati priznanje. Ona je do danas nedosegnuta i nenadiđena. Možda je nezgodno da ja kao laureat kažem, ali imam izvjesnih primjedbi. Jedna je Francuska. Druga je Rusija. Brojnim ste Francuzima nezasluženo dali ovu nagradu, a mnogim velikim ruskim piscima - niste. Griješili ste i u jednom i u drugom pravcu. Osobito prema sjajnim ruskim književnicima. Previše ste gledali na aktualnu politiku, što nije lijepo. Sjetite se Lava Tolstoja i Aleksandra Solženjicina! Vi ste iskren i čestit narod, to nije dobro! Osim toga, u mojoj zemlji živi Miroslav Krleža, pisac koji je poznat cijelom svijetu. On, koji žestoko razumije ovaj svijet, i piše kao malo tko, možda je i prije mene zaslužio ovu nagradu.
Nakon toga, predsjednik Esterling reče mi: Kada god trebate birati, možete zapasti u dvojbu, nekada i u ozbiljnu. Ne može se reći da povijest Nobelove nagrade za književnost i inače nije historija neoprostivih grijeha. Ja, ponekad, ne razumijem Vašeg Miroslava Krležu, gospodine Andriću.
To što ga ne razumijete, Vaš je problem! A, osim toga, gospodine Esterling, u mojoj Bosni svijet zna reći: Sve su Drine ovog svijeta krive, pa zašto ne bi bila i Nobelova nagrada!? Tako završi naš prijateljski razgovor - sjeća se nobelovac Andrić.Od kada postoje ljudi, među njima postoje nesporazumi, a istovremeno i osobe koje će im pomoći razriješiti sukobe, uskladiti odnose i početi živjeti novu, nekonfliktnu životnu dionicu. Osobe kojima su tijekom povijesnih zbivanja povjeravane ove uloge isticale su se posebnim svojstvima, vještinama i sposobnostima. O nekim dalekim stoljećima postoje pisani tragovi na temelju kojih se može rekonstruirati povijest nastanka, razvoja i društvenog tretmana jednog poziva, onog koji, u svakoj civiliziranoj zemlji, mora imati status nečeg što je uzvišeno i svakom nedokučivo. Za povijest odvjetništva, od vremena utemeljenja do današnjih dana, kako -tako postoje vrela na temelju kojih se može zaviriti u tajne jednog zahtjevnog poziva. Naravno, i o onome kako se društvena zajednica odnosila prema njemu.
Postoji dovoljno podataka na temelju kojih se može vidjeti kako je bilo 24. travnja 1883. godine, kada je donesen Zakon – der Rechtvaltordnung o utemeljenju odvjetničkog reda u našoj zemlji. Diplomirani pravnik koji se pripremao za polaganje pravosudnog ispita dobivao je mentora kao što ga danas dobivaju znanstvenici koji se pripremaju za obranu doktorske radnje.
Nakon uspješno položenog pravosudnog ispita diplomiran pravnik dobivao je novu titulu - titulu doktora struke. Za ustoličenje na mjesto odvjetnika resorni ministar tražio je suglasnost Vrhovnog suda i Zemaljske vlade, a tek bi ga onda imenovao na određeno mjesto. Vladao je numerus clausus, Sve više počinjem vjerovati da je došlo vrijeme za restituciju ovih instituta i da je potrebno odrediti broj odvjetnika na određeni broj stanovnika.Pravosudni ispit morao bi, osobama koje ga uspješno polože, donijeti titulu doktora struke. Konačno, tako je u cijelom civiliziranom svijetu!
ODVJETNICI, NOBELOVCI
Sirin Ebadi, glasovita iranska odvjetnica (1947.), utemeljiteljica Centra za obranu ljudskih prava s posebnim Odjelom za zaštitu prava žena, djece i izbjeglica, 2003. godine dobila je Nobelovu nagradu za mir. U najužem krugu kandidata bio je i Papa - danas sveti Ivan Pavao Drugi. U vrijeme izbjegličke krize nobelovka Ebadi posjetila je Republiku Hrvatsku. Posjet je protekao u svjetlu pariške drame, tako da se o njezinom dolasku ništa nije moglo doznati. Na odlasku nobelovka je poslala univerzalnu poruku:
Ne smijemo dopustiti da terorizam koji se dogodio u Parizu potakne strah, ksenofobiju i netrpeljivost prema muslimanima. Dvanaest godina kasnije Nobelova nagrada za mir dodijeljena je Nacionalnom udruženju tuniških odvjetnika.To je prvi put da je jedna Odvjetnička komora dobila najprestižnije društveno priznanje. U najužem krugu kandidata bio je papa Franjo. Časni sud Kraljevske švedske akademije u dva je navrata, u izravnom vrednovanju doprinosa svjetskom miru papa i odvjetnika, ovo priznanje dodijelio jednoj odvjetnici i jednoj odvjetničkoj komori. Dr. Sirin Ebadi i tuniška odvjetnička komora ponos su jednog uzvišenog poziva. Osobno sam ponosan na svetost Ivana Pavla Drugog.
Iskreno, kao i mnogi drugi, razočaran odlukom pape Franje što je beatifikaciju blaženog Alojzija Stepinca s trona Svete Stolice spustio na razinu dogovora posvađanih hrvatsko-srpskih mjesnih zajednica.Mjesnih zajednica koje se desetljećima ne mogu dogovoriti ni o tome kako teče rijeka Sava – nizvodno ili nekako drukčije.
Postupak Vatikana presedan je koji nije zabilježen u povijesti beatifikacije jedne osobe. Dok pišem ovu kolumnu, sjetih se misli mudrog Miroslava Krleže:
Govorio sam našem visokom kleru - kardinalima, biskupima i nadbiskupima – vjerujte, gospodo, što god hoćete i kako god hoćete, ali nemojte vjerovati da ja vjerujem da Vatikan nije dosljedno hladnokrvan naspram nas koji ovdje jesmo.Prije nekoliko dana u Zagrebu je održan znanstveni Simpozij o temi "Alojzije Stepinac i II. svjetski rat".
Najzapaženije izlaganje imala je dr. Esther Guman, američka povjesničarka židovskih korijena.
U svome znanstvenom radu dr. Guman piše:
25 godina sustavno proučavam život blaženog Alojzija Stepinca i tvrdim - po cijenu vlastitog života spašavao je Židove i Srbe da više nije mogao. Inače, poglavnik, dr. Ante Pavelić, nazivao ga je običnim balavcem, a njemački policijski ataše Gana Hern da je to čovjek kojeg treba uhititi.
A onaj tko je u tim vremenima i okolnostima bio uhićen, kao protivnik i nesimpatizer, njegova sudbina bila je jasna. O tome zorno svjedoči i sudbina odvjetnika i književnika dr. Ilije Jakovljevića, znamenitog intelektualca mostarskih korijena.
Gdje se danas nalazi bosanskohercegovačko odvjetništvo?
Iako je na svojim leđima iznijelo raspade velikih imperija i rigidnih sustava i uvijek bilo na braniku zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda, odvjetništvo naše zemlje proživljava svoje najteže dane i potpunu marginalizaciju društvene zajednice. Unatoč svemu, ono je, uz Sirin Ebadi i tuniško udruženje odvjetnika, ponosno. Iz minulog, surovog rata izašlo je nobelovski čista obraza. U političke vode i ratna sučeljavanja pohrlili su liječnici i profesori, popovi i svećenici, a niti jedan odvjetnik! Ako ijedna profesija zaslužuje društveno priznanje, onda je to, budite sigurni, odvjetnički red Bosne i Hercegovine. *
