Subota 12. studenoga
JE LI SIROMAH I BESKUĆNIK ISUS BIO S PAPOM NA RUČKU
U povodu Svjetskog dana siromaštva kardinal Josip Bozanić održao je misu, a papa Franjo pripremio je ručak za 1300 beskućnika i siromašnih. Hoće li poslije papina ručka i Bozanićeve mise beskućnici useliti u kuće ili stanove, a siromasi postati imućniji? Neće, naravno, ali eto bar će se jednom u godini najesti i biti s Božjim blagoslovom. No ni u tom jednom danu papa i kardinal neće se odreći svojeg pozlaćenog ruha, mitri i štapova te velebnih zdanja u kojima stoluju, neće pohoditi Mariju, Josipa i Isusa u štalici niti će iz nje u svoju raskoš prenijeti mirise životinja i slame prostrte za Spasitelja. Oni su na svemirskoj udaljenosti od te skromnosti i poniznosti, stoljeća u kojima je Crkva zgrtala bogatstva, zlorabila svoju vlast, propovijedala ono čega se sama najmanje držala te bila strah i trepet naučila su ih na moć i na sjaj u kojem su od Krista ostale samo riječi. Istodobno su se od Boga otuđili i prisvojili Ga, Njegovu ljubav zamijenili svojim samoljubljem, a veličinu svojom taštinom. Papa zna da je Vatikan potpuna suprotnost siromaštvu i beskućništvu i da ručak koji je organizirao izražava tu suprotnost. Suprotnost Krista i Svete Stolice, jer i Krist je siromah i beskućnik.
Nedjelja 13. studenoga
TKO JE NA SRAMOTU RIJEKE DOVEO CIRKUSANTA COSMIJA
Rijeka – Dinamo 2:7!!! Rijeka to nije zaslužila. Tko je kriv za najteži poraz jednog od najboljih hrvatskih klubova u njegovoj povijesti? Uprava koja je za trenera dovela cirkusanta iz Italije! Ponašao se kao "osebujni" narcis, kako su nazivane njegove ludorije, igračima Palerma u autobusu je puštao porniće (jer ih "motiviraju"), javno psovao svoga igrača jer nije pao kad je trebalo, pun optimizma obećavao je da dolazi vrijeme kad će s Rijekom sve "poslati u kurac"... Znalo se tko je i kakav je Cosmi prije nego što je došao u Rijeku, znalo se za njegove rezultate kojih je bilo, ali bilo je i ispadanja iz lige pod njegovim vodstvom, moralo se znati da ga je rizično dovoditi i da bi bilo bolje "eksperimentirati" s nekim ozbiljnim hrvatskim stručnjakom nego s napuklom robom iz uvoza. Izgubiti 2:7 na svom terenu može samo niželigaš zapadne li ga igrati s prvoligašem, pa su navijači, kad je već trener sve "slao u kurac", igrače počastili proglasivši ih također međunožnim organom – "pičkama". Rijeka je u svojoj povijesti postizala velike uspjehe i imala prvorazredne igrače, osvajala je i Kup i Prvenstvo i u ovoj i u bivšoj državi, pa je ova katastrofa s Dinamom "potresla" cijelu Hrvatsku.
Ponedjeljak 14. studenoga
NAKON RUSKE, UKRAJINA DOŽIVLJAVA I AGRESIJU SA ZAPADA
Glasoviti američki povjesničar Adam Tooze analizirao je preporuke CEPR-a, moćnog američkog Centra za istraživanje ekonomske politike, za gospodarske reforme Ukrajine. Te preporuke zapravo žele dokinuti neovisnost te države, pa i samu državu kakvu poznajemo. Predlaže se potpuna deregulacija tržišta rada i zemljišta, a osnovne funkcije vlade, osobito u zdravstvu i kulturi, trebali bi preuzeti "vanjski partneri". I dok traje ruska invazija, umjesto da teže jačanju ukrajinske države, u svojim preporukama autori CEPR-a (a koautori su mnogi europski i američki ekonomisti) pozivaju je da se povuče. Kako će takve preporuke, taj "fatalistički pogled" na sposobnosti ukrajinskog društva doživjeti Ukrajinci? Kad je u tijeku rat, kad se razara zemlja i ubijaju ljudi, ovakvo ponižavanje te zemlje, njezina kadra i znanja još je jedna agresija, agresija sa Zapada. Moralna je, civilizacijska i ljudska dužnost ranjenome pomoći da se oporavi i pridigne, a ne uvjeravati ga da ne vrijedi, i to s istog mjesta s kojeg je huškan na Rusiju. Povijest se ponavlja – "pomoć" koja se nudi Ukrajini ista je kao i izlika pod kojom su zapadne zemlje stoljećima "civilizirale" desetke azijskih i afričkih naroda.
Utorak 15. studenoga
VRAĆAJUĆI TITOVO IME, SLAVIMO NJEGOVE STRAŠNE ZLOČINE
Nekoliko desetaka tisuća ubijenih u Bleiburgu i na križnim putevima, najstrašniji logor za političke zatvorenike u Europi, Goli otok, a i drugi zatvori, jednopartijski sustav, stalni progoni političkih protivnika, među ostalim i ubijanje političkih emigranata, sramotno prokazivanje Staljinu drugova koji su mu smetali u usponu na čelo Komunističke partije, a potom i njihova smaknuća – ti i drugi Titovi zločini bili su preporuka negdašnjem predsjedniku SDP-a Viktoru Gotovcu da njegovo ime vrati u naziv najljepšeg zagrebačkog trga, sada Trga Republike Hrvatske. Gradska Skupština taj je prijedlog privremeno odbila, ali samo privremeno, jer se glavni grad u ovom "osjetljivom trenutku ne smije polarizirati" (obnova zbog potresa itd.) i jer ima "važnijih tema". I dok se i ljevica i desnica užasavaju samog spomena imena Pavelića i ustaša, od kojih su partizani ubili mnogo više nevinih ljudi, Titovo ime izgovara se kao "dobar dan", slavi se njegov rođendan, pjevaju mu se pjesme..., unatoč tome što su ga neki ozbiljni svjetski mediji proglasili jednim od najvećih zločinaca 20. stoljeća. S čime je to Hrvatska raskrstila prije trideset i nešto godina? Čitajte Plenkovićeve tekstove iz toga vremena.
Srijeda 16. studenoga
OBUČAVALI BISMO UKRAJINSKE VOJNIKE, A HRVATSKA MLADEŽ?
Plenkovića su u Saboru pitali razmišlja li o uvođenju vojnog roka, odgovorio je: "Imamo model za dragovoljni vojni rok." I to je neki napredak. Ne znam koliko bi to državu koštalo, ali obilje koristi od obveznog vojnog roka (koji, držim, ne bi trebao biti dulji od šest mjeseci) ne mogu se mjeriti novcem. U tom obilju su socijalizacija mladeži, "okupljanje" Hrvatske na jednom mjestu, jačanje i tijela i patriotizma, poželjna kratka odsutnost iz obitelji, osamostaljivanje u brizi o sebi, stjecanje vojnih vještina, test muškosti, zafrkancije kakvih nigdje drugdje nema, doprinos obrambenom jačanju Hrvatske... Lako se odričem različitih nasljeđa iz komunističke Jugoslavije, ali ne bih se odrekao služenja vojnog roka jer mi je od većine nabrojenog iz tog doba ponešto pozitivnog ostalo. Sinove sam u novoj Hrvatskoj slao u vojsku, vratili su se iz nje zadovoljni i zbog nje same i zbog povratka. Ljubav i žrtvovanje za domovinu te spremnost da se ona zaštiti u tradiciji su svake normalne države u svijetu. Trenutačne polemike o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj naglašavaju potrebu da se u Lijepoj Našoj uvede vojna obuka – Hrvata. U blizini su nam oni koji teško podnose da je Hrvatska i lijepa i naša.
Četvrtak 17. studenoga
RUSI POJAČAVAJU ZLOČINE, ZAPAD SE NASTAVLJA IZMOTAVATI
Ruske su rakete ubile dvoje ljudi u jednom selu u Poljskoj, ali u odgovoru na taj zločin zemlje NATO-a nisu jedinstvene – Poljaci su ogorčeni na Ruse, njihova je vojska povećala pripravnost za obranu, Amerikanci su suzdržani, pozivaju na oprez i čekanje rezultata istrage, neke druge zemlje NATO-a osuđuju Ruse i daju potporu Poljskoj, a postoje i različita mišljenja o udaru raketa i o tome čije su itd. Je li riječ o suzdržljivosti i skrivanju istine iz straha od velikog sukoba, o eskalaciji radi deeskalacije, o provokaciji radi optužbe Rusa, kako i sami kažu...? Čini se da je to samo nastavak priče koja traje mjesecima, nastavak "odlučnosti" Zapada u osudi Rusije, ali i potpune nespremnosti da se agresor obuzda sredstvima kakvima se sam služi. Ruski zločini sve su veći, žrtve i razaranja u Ukrajini sve brojniji, u izbjegavanju sukoba sa zlikovcima ide se tako daleko da se za rat optužuju i Ukrajinci, a mnogi traže i ukidanje sankcija. Svjedoci smo krvavog rata na jednoj i brbljanja na drugoj strani, a za tjedan dana više nitko neće govoriti o zločinu u Poljskoj; stizat će nove, zapravo ponavljane vijesti o prijedlozima za pregovore, o novim ruskim strahotama i izmotavanjima na Zapadu.
Petak 18. studenoga
MOŽEMO LI SE NA SP-u UZDIGNUTI S DNA LJESTVICA
Sutra počinje SP u nogometu u Kataru, a hrvatski nogometaš Brozović već je postigao jedan "gol" – upitan čime bi bio zadovoljan odgovorio je – da zauzmemo jedno mjesto više nego u Rusiji. Duhovito i prema očekivanjima hrvatskih navijača. Neka velika nogometna imena u svijetu i poznati mediji ne proriču nam uspjeh, ali ima i onih koji nas vide na prvom mjestu. O značenju nogometa u Hrvatskoj i značenju mogućeg uspjeha ne treba trošiti riječi – trijumf bi preporodio zemlju, a neuspjeh bi se samo dodao nevoljama u kojima živimo. Katar je tako reći naše biti ili ne biti, na gospodarskim i drugim ljestvicama EU pri dnu smo ili na samom dnu, ali plasman na sam vrh ili blizu vrha svjetskog nogometa sve bi te nevolje zasjenio i ublažio, a u Europi i svijetu mala nacija odjekivala bi kao svjetska sila, kao što je bilo poslije Rusije. U tome je naša sreća i nesreća – osjećaj malenkosti mogao bi se u Kataru zamijeniti osjećajem veličine ili bi se mogao još više pojačati. U svijetu smo po tome jedinstveni, nigdje uspjesi ili neuspjesi u velikim nogometnim natjecanjima ne znače toliko za "opstanak" ili "nestanak" države. Zato, kad vas tako silno podržavamo, nogometaši – održite ovu zemlju!
