Između dvaju popisa stanovništva, održanih 1991. i 2013. godine, Bosna i Hercegovina izgubila je više od 700 tisuća stanovnika. Prema onom prijeratnom popisu bila su 4,377.033 stanovnika, a 22 godine poslije njih 3,531.159. Vjerojatno ih ni tada u BiH nije bilo toliko, mnogi su se popisivali iz političkih razloga. Političari su motivirali svoje sunarodnjake, ma gdje da su živjeli, da se izjasne kao bh. Bošnjaci, Srbi i Hrvati jer su nabildanim brojkama pokušavali izboriti bolji politički status. Zato dobro informirani pesimisti tvrde da danas u BiH ne živi više od 2,2 milijuna stanovnika. Ti brojevi sami za sebe dovoljno govore o stanju u državi.
Kamo su bh. državljani otišli i koliko ih se odselilo, teško je egzaktno utvrditi. Pogotovo zato što je teško procijeniti koliko ima "starih" emigranata, pa čak i onih s dvojnim državljanstvom. Osim toga, i relevantne agencije objavljuju podatke iz 2020. A u te tri posljednje godine događa se pravi egzodus. Na temelju tih podataka domaćih i stranih statističkih agencija te procjena UN-a i drugih ureda mogu se utvrditi barem trendovi. Oni razotkrivaju, pa čak i ruše stereotipe, o tome da je osobama rođenim u BiH obećana zemlja Njemačka. Nije, Hrvatska je na prvom mjestu. U RH živi čak 40 posto svih onih koji se smatraju bosanskohercegovačkim iseljeništvom. Taj broj bio bi znatno veći kada bi mu se pridodali stari emigranti i njihovi potomci. Neki bi rekli – s četvrtim i petim koljenom blizu milijun. U Srbiji ih je znatno manje nego u Hrvatskoj. Njemačka je tek na trećem mjestu, a Austrija na četvrtom. Iza njih su Slovenija, Amerika, Švedska, Švicarska, Kanada, Australija, Crna Gora, Italija, Albanija, Norveška...
Nekada su iz BiH odlazili samo muškarci na bauštele. Radili su uglavnom najteže fizičke poslove. Od zarade su školovali djecu. Mnogi od njih danas, kao intelektualci, sa svojim obiteljima odlaze stopama svojih očeva. Iza sebe ostavljaju prazne kuće sagrađene zahvaljujući teško zarađenim njemačkim markama. Zemlja je neobrađena, škole se zatvaraju zbog malog broja djece, tvornice vape za radnom snagom, političari za biračima... Nitko nema strategiju kako zaustaviti iseljavanje.
Uvjeti na Zapadu, koji bilježi kronični nedostatak radnika, sve su blaži, lakše se dobivaju radne dozvole. Između ostanka s niskim primanjima na politički zatrovanom balkanskom prostoru i bogatog, uređenog Zapada, odluke se lako donose. Hrvatska je u prvih sedam mjeseci ove godine izdala 25 tisuća dozvola za boravak i rad radnicima iz BiH.
Kako nijedno zlo nije za zlo, tako je i emigracija stanovništva donijela mnogo dobrih stvari. Mnogi su u dijaspori ostvarili ono što u domovini nikada ne bi. Postali su svjetski uspješni. Na svijetu gotovo nema države u kojoj ne postoji neki uspješni gospodarstvenik, znanstvenik, sportaš, pa čak i političar koji je podrijetlom Hercegovac ili Bosanac. Oni, posredno ili neposredno, utječu na širenje vidika onih koji su ostali živjeti u BiH. Podižu i standard. Čak oko četiri milijarde dolara u ovu se državu godišnje slijeva od raznih doznaka.
Bosna i Hercegovina postaje pusta zemlja. A baš za tu zemlju ponajviše se politički ratuje. Dok se utvrdi tko joj je vlasnik – država, entiteti ili županije, je li srpska, hrvatska ili bošnjačka, na njoj izrasta sve dublji korov. Ne zna se ni koliko na njoj danas živi stanovnika. Popis je trebao biti ove godine. Naravno, nije proveden iz – političkih razloga. I teško da će se uskoro dogoditi. Zato još zlokobnije zvuče procjene Ujedinjenih naroda. U BiH će za tri desetljeća živjeti oko milijun i 200 tisuća stanovnika. Upravo onoliko koliko ih je bilo i na prvom popisu koji je 1879. provela Austro-Ugarska. Možda je i logično da bude sve isto kada su, kao i onda, i danas na vlasti – stranci. •
