Svi su sjedili na svom mjestu u dnevnom boravku. Samo je majka uvijek stajala. Ili za sudoperom, perući posuđe, ili za onim svojim stolom koji je u kuhinji držala do hladnjaka i izvlačila ga gotovo svaki dan kad bi na njemu mijesila tijesto za kruh, kolače ili pitu.
Božić je bio na pragu. Svi smo u obitelji željeli učiniti nešto značajno. No, teško je to kad cijele godine ne uradiš gotovo ništa osim onoga što moraš. Moraš u školu, tata mora na posao, svi uvijek kasnimo. Samo majka, ona je uvijek na nogama. Kad se vučem pospan u krevet, ona je na nogama, u kuhinji, normalno. Pokušam kraj nje proći do stuba i svoje sobe, a ona me oslovi:
- Sine, laku ti noć!
Samo joj rukom odmahnem. Ćutim kako me njezin topli pogled miluje po ramenima dok se penjem uza stube. I evo ga, ujutro, kad letim niz stube jer debelo kasnim u školu, opet je ona na nogama, opet mi se milo obraća, bez imalo ljutnje u svom glasu:
- Sine moj, pet puta sam te budila.
Ne bih je ni pogledao. Jurio sam kao bez duše. Vratim se iz škole, opet je ona na nogama. Stavlja mi odmah tanjur na stol, poslužuje toplo jelo. Sve tako ukusno i slatko. Krsti se za mene, dok ja već srčem juhu, donosi mi ubrus, stoji uz mene kao u nekom restoranu visoke kategorije. I tako svima. Četvero nas je. I tata. K tomu ona još svaki dan ode i jednoj i drugoj baki. Djedovi su nam umrli. I njima sve daje da im bude dobro.
A onda jednog dana, u tjednu pred Božić, vraćam se iz škole (i jutros me pet puta budila), a iz naše ulice uz bolne zvuke velikom brzinom projuri kraj mene Hitna. Pogledao sam za njom, a ona u velikoj brzini nestade. Nastavljam dalje kući misleći - tko li je to bolestan u našoj ulici?!
Gledam, vrata naše kuće rastvorena, širom, oba krila.
Sigurno majka generalno, kako ona kaže, čisti pred Božić.
Penjem se uza stube, a iznutra čujem jecaje svojih sestara. Sve mi postade jasno. Uletim u kuću, a moje sestre čiste prolivenu juhu po podu, razbacano posuđe. Letim do njih, stišavam ih, pitam:
- Što je?! Što je bilo?!
- Mama je ležala nepomična na podu. Kad sam ušla u kuću, tu sam je vidjela. Mislila sam da je mrtva. Uzela sam je za ruku i vidjela da daje znake života. Jedva sam dozvala Hitnu, a onda je došla seka.
Obje su nastavile jako plakati i čistiti pod.
- Prestanite, treba tatu i brata zvati.
- Već smo ih zvali!
Za malo eto brata. On je najstariji i već je radio.
- Gdje je tata?!
- Otišao je u bolnicu.
- Što je bilo mami?!
- Ne znamo… - uglas će sestre kroz plač.
- Našle smo je na podu i zvale Hitnu. Oni su je oživili. Nije riječi rekla. Samo nas je s milim osmijehom na licu gledala i suza joj se skotrljala niz lice.
Svi su ušutjeli. Sredili su što je majka porušila dok je padala od slabosti. Starija je sestra opet nastavila kuhati novu juhu, a druga je u pećnicu stavljala krumpir i meso koje je majka već pripravila. Nisam znao što bih. Vidim, ni brat. Sestre su se zabavile oko jela. Bio je grozni muk u našoj kući. Netko je predložio da molimo za mamu. Predmolio je stariji brat. Nisam smio pogledati ni u jedno lice. Odmah bih briznuo u plač. Sestre su moleći postavljale stol. Na čelu stola, s jedne i druge strane, sjedili su roditelji. Mama ovom čelu što je bliže kuhinji. Jer ona gotovo da i nije sjedila za vrijeme objeda. Stalno je nešto posluživala. To sam tek sada primijetio kad smo sjeli za stol, a njezin je tanjur čekao na nju. Nije je bilo. Znali smo da će tata brzo doći te smo ga za stolom čekali. I ubrzo se otvore vrata. Skidao je sako, vješao ga na vješalicu, pošao prema nama. Ustali smo i pali mu svi oko vrata. Svi smo gušili suze, a sestre su naglas plakale. Stariji brat, i najstariji od nas četvero, prvi progovori:
- Tata, kako je mama?!
- Slaba.
- Od čega?!
- Od nas!
I ode te sjede na kauč s glavom među rukama. Nikad ga nisam vidio da plače. Čak je i prezirao muškarce koji plaču. Možda bio i pomalo grub. No, sada je plakao i to je bio znak za uzbunu. Kad je malo došao k sebi, pogledao je po nama. Oči su mu bile krvave od suza. Bio je jadan i tužan, nemoćan.
- Svi su joj nalazi dobri. Nema nikakve ozbiljne bolesti. No, slaba je. Vele mi - anemična. Kronično iscrpljena.
Svi smo šutjeli. Jelo je bilo na stolu, ali se nikome nije jelo.
- Mama, daj ovo, mama, daj ono. Mama, gdje mi je mobitel, gdje su mi čarape, mama, ne dosađuj mi - kad bi me molila da joj nešto pomognem - nabrajao je stariji brat. I odletio u svoju sobu. Čuli smo kako glasno plače. Tata je otišao za njim. Mi smo tiho u dušama cviljeli. Vraćaju se njih dvojica. Da bih nečim razbio teško stanje, progovorio sam:
- Mislio sam da ima rak!
- Mi smo njezin rak, brate, ja, ti…
- Tata, njezin muž! - ubaci se otac. Pa nastavi:
- Ostavili smo je samu na braniku ovoga svega u našoj kući, obitelji i oko kuće. Samo smo tražili od nje. Moralo je doći do ovoga. Morala se jadna srušiti na svom bojnom polju bez i daška snage u svom tijelu i u svojoj duši. A samo je šutjela i nosila.
Zazvonio je telefon. Svi su protrnuli. Tata je pošao do uređaja i podigao slušalicu.
- Da, izvolite! … Bolnica?! Je li sve u redu?!
Svi smo se ustali. Sestre su počele plakati. Ja i brat smo izgubljeno buljili u oca.
- Što velite. A, da…, ja sam davao nekoliko puta. I nije bilo problema. Kada treba?! Eto me!
Spustio je slušalicu. Pogledao prema nama. Uzimao je svoj sako te nam govorio:
- Mama je oslabjela. Mora dobiti krv. Zalihe na transfuziji nisu velike. Moram dati krv svojoj ženi! - Ne, želim joj dati svoju krv, svu ako treba.
I ja idem! - reče stariji brat.
- Idem i ja! - rekoh ne oklijevajući. I to je bio onaj prvi tračak nade u svemu ovom što se dogodilo otkad je kraj mene danas projurila Hitna.
- Idemo i mi! - sestre viknuše uglas, obje su uzimale svoje vjetrovke.
- Polako, polako… Vas dvije, vi niste…
- Jesmo! - rekoše uglas.
A mlađa sestra doda: - Ja sam u proljeće ove godine postala punoljetna. Pa je li te mama nagovorila da mi daš novac za vozački!
I zaplaka gorko.
Otac ih gleda, pa reče:
- Ti se bojiš igle. Vrištala si k’o drekavac kad smo te nosili na cijepljenje.
- Istina. I dalje se bojim. Ali za mamu…
Otac je privi na prsa. Reče nam:
- Idemo joj svi dati svoju krv. Ona je svu svoju za nas istočila.
Vratili su se brzo. Mlađa je sestra još jedina držala vatu na ruci. I stalno pogledavala ispod nje.
- Hajde, skidaj to. Nećeš od davanja krvi umrijeti - reče joj stariji brat.
Otac ga pogleda:
- Ne diraj je. Ti pojma nemaš kako se ona toga bojala. Ja to znam, a mama još bolje. Kad je mama vidjela da će i ona dati krv, šaptala mi je:
- Molim te, poštedite mi nju. Znaš da se ona boji.
- Ma, tko?! Dala bi obje ruke za tebe.
Starija je sestra iz svoje sobe došla s Biblijom. Sjela je pred nas, otvorila Bibliju:
- Božić će, hajmo pročitati iz Lukina Evanđelja o Isusovu rođenju.
Svi smo pristali na to. Čitala je ona, razgovijetno, polako. Uvela nas u ta predivna događanja. I kad je pročitala ono kako ga je Majka rodila, povila u pelene, položila u jasle, jer za njih u svratištu nije bilo mjesta, otac podiže ruku i prekinu na čas čitanje:
- Vidite, djeco, da je Bog kad se rodio bio nemoćan. Bio beba, mali Bog - Božić. Za njega se mučila njegova obitelj. Njegova Mama, njegov skrbnik sv. Josip. On je bio u njihovim rukama. Ništa nije mogao bez obitelji. Oni su trpjeli sramotu sirotinje koja nije mogla platiti svratište, oni su od nemila do nedraga našli tu staju ili spilju. Ona ga je rodila, povila, položila u jasle. Sveti je Josip bio na stalnoj vezi s anđelom. On je uzeo Dijete i Majku njegovu te su bježali u Egipat. Bilo je to surovo i opasno. Vidite. Obitelj je stajala iza Boga bebe, Novorođenčeta.
Tako, djeco i mi. Naša obitelj. I vi ste se rodili, a ova naša kuća nije bila gotova. Svi smo stanovali u jednoj sobi, pa u dvije, pa u tri i konačno u cijeloj našoj kući. Bili smo gotovo kao i Sveta obitelj. U spilji, neizrađenoj kući. I taman kad ste se rodila vas dvojica, došao je rat, Herod, morali smo bježati. Majka je s vama bježala, a ja sam ostao u gradu braniti ovu našu kuću, ovaj naš grad. Ona je jadnica sve to nosila na svojim plećima. Pa smo se vratili, a kuća je bila opet na početku, sva srušena. Te smo je gradili. Ona je sve to preturila preko svojih leđa. Pa ste se vas dvije rodile, a svi smo samo nju ostavljali na braniku, svatko je imao neki svoj posao, i samo smo od nje tražili.
Nisam više mogao odoljeti. Ovo što je otac pričao u srce me diralo:
- Točno tata, ja sam najkrivlji. I jutros me pet puta budila…
Nisam mogao dalje.
- Hajde, seka, molim te, čitaj dalje. Želim čuti kako su se vratili u Nazaret i kako je Majka sve to sabirala u svom srcu!
Prvi sam put tada shvatio da je i naša obitelj kao i Isusova, Marijina i Josipova. Da bez obitelji ne možeš. Pala mi na pamet Hrvatska u Kataru.
Opet je zvonio telefon. Otac je razgovarao s liječnikom. Majka je dobro. Možda i do Božića dođe kući. Tata je završio razgovor te nas upita:
- Znate li što je mama rekla liječniku?!
?!
- Da ima najbolju obitelj!
Svi smo samo šutjeli i gledali preda se.
