Pred nama je nova 2016. godina. Ako dužinu godine u koju smo zakoračili budemo mjerili općeprihvaćenim jedinicama, vidjet ćemo da će ona biti duga onoliko koliko su bile duge sve one koje smo proživjeli i smjestili ih u povijest osobnih ili kolektivnih sjećanja. Sve prethodne godine imale su četiri godišnja doba, dvanaest mjeseci i isti broj dana. Tako će biti i s novom, 2016. godinom. Naravno, ako se ne pojave svojeglavi fireri i osvajači, glupi vladari i s njima vremena općeg ludila. Prije stotinu godina (1916.) Europa, Stara dama plemenita kova i cijeli svijet, gorjeli su u ognju Prvog svjetskog rata. Gorjeli su u ratu iz kojeg nisu izvukli nikakve pouke. Dvadeset i jednu godinu kasnije, nad tom istom Europom nadvili su se oblaci novog, još pogubnijeg Drugog svjetskog rata. Onovremeni Neroni dva puta su, za dvadeset i pet godina, izazvali dva velika svjetska rata čije se žrtve broje desecima milijuna ubijenih, osakaćenih, protjeranih i unesrećenih ljudi. Teško je razumjeti da je suvremeni svijet, u tako kratkom razdoblju, dva puta katastrofalno pogriješio. A ništa nije naučio! Da se ovakve pogreške ne bi ciklično ponavljale, velike svjetske sile odlučile su nedjelotvornu Ligu naroda zamijeniti univerzalnom organizacijom koja će se brinuti o međunarodnom miru, sigurnosti, temeljnim ljudskim pravima i životnoj sredini. Po okončanju Drugog svjetskog rata, na tim osnovama (24. listopada 1945. godine) utemeljena je međunarodna organizacija - Ujedinjeni narodi. Temeljne odrednice ove međunarodne organizacije su nemiješanje u unutarnje stvari drugih zemalja i poštivanje postojećih granica. Nažalost, samo deset godina kasnije (1945. - 1955.), na prostoru Vijetnama, Laosa i Kambodže, počeo je Drugi indokineski rat. Na jednoj strani bio je Sjeverni Vijetnam sa svojim pokroviteljima - SSSR-om, Kinom i drugim komunističkim zemljama. Na drugoj strani bio je Južni Vijetnam sa Sjedinjenim Američkim Državama i antikomunističkom alijansom. Geostratezi kažu da je taj sukob želio okončati neriješena pitanja Prvog svjetskog rata. Baš onako kako su banjolučkom biskupu Franji Komarici za vrijeme posljednjeg rata kazali predstavnici NATO-a:
Vaš rat je na malome ograničenom prostoru svijeta bio nastavak Prvog i Drugog svjetskog rata. Mi smo od 1945. godine čekali ovaj trenutak - da drugoj strani pokažemo tko vodi glavnu riječ u svijetu. Vi nas uopće ne zanimate. Bosna i Hercegovina, u najboljem slučaju, staja je za naše konje. Obična konjušnica. Ništa više od toga! (Skidanje maski, str.18 i 57). U svom članstvu Ujedinjeni narodi imaju dvije stotine država. Svake godine, na dan utemeljenja, sastaju se u New Yorku, razmatraju aktualne političke prilike i gase sve češće ratne sukobe.
Pogažena načela
Što je ostalo od načela nepovredivosti tuđih granica?! Ništa!
Što je ostalo od načela nemiješanja u unutarnje stvari drugih zemalja!? Ništa!
Baš, ništa!
Što znači ratni sukob u drevnoj Siriji?
Na jednoj strani sirijskog ratišta je aktualni predsjednik Bašar al- Assad, a na drugoj - oporbene stranke. Na strani prvih su Rusija i Kina, na drugoj - Sjedinjene Američke Države i koalicijski partneri.
Je li ovo repriza povijesti iz vremena Vijetnamskog rata?
Na jednome mjestu, u jednoj zemlji, isprepleli se interesi velikih sila. Rusija u Siriji ima najveću vojnu bazu na Mediteranu. Susjedna Turska sanja Osmansko Carstvo i vraćanje sjevernog područja zemlje na koje polaže svoja tzv. povijesna prava. Na obali mora dugoj 180 kilometara, otkrivene su goleme zalihe plina i nafte. Veće i od onih u Kataru. Eto povoda za velike sukobe! Na posljednjim parlamentarnim izborima predsjednik Bašar al- Assad bio je apsolutni pobjednik sa 75% dobivenih glasova. Tko i iz čega izvlači pravo da bi mogao kazati:
On mora podnijeti ostavku! On mora otići!
Njegov narod kazao je što misli. Kazao je koga na predsjedničkom tronu želi imati. Nažalost, živimo u vremenu u kojemu se stabilnost zemlje mjeri količinama plina, a ljudska prava i temeljne slobode - barelima nafte. Sirija je drevna zemlja na čijem prostoru je za vrijeme vladavine cara Augusta napravljen prvi popis stanovništva. Ona je istinsko ishodište starih civilizacija i najbolja provincija iz vremena Rimskog Carstva. U Emevijskoj džamiji u Damasku, u jednom od najstarijih sakralnih objekata neprocjenjive arhitektonske i arheološke vrijednosti, nalazi se grob Ivana Krstitelja. Inače, zemlja ima 22 milijuna stanovnika, besplatan obrazovni sustav, besplatno zdravstveno osiguranje i subvencionirano rješavanje stambenih potreba građanstva. To je zemlja koja nema kreditnih zaduženja kod svemoćnog Međunarodnog monetarnog fonda. Nema ni niti kod drugih kreditnih organizacija. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati ovako situirane zemlje. Previše stvari iz Libije, Iraka i Sirije sliči na ružan san. Na kraju toga ružna sna glavni gradovi Sirije - Damask i Alep (Pariz i Monaco Bliskog istoga), završit će u ruševinama, a jedna drevna zemlja u nacionalnoj tragediji. Nakon svega, ružna i tragična priča bit će pokrivena licemjernom praznom pričom o potrebi zaštite ljudskih prava i sloboda. Prije dvadeset godina završio je rat u našoj zemlji. Međunarodni geometri zemlju su podijelili, a njezinu Monacu nametnuli Statut i vezali ga u čvor u kojemu se guši. Guši se u neredu i ruševinama koje desetljećima svjedoče o ljudskom bezumlju i poslijeratnoj nebrizi. Ako kao putnik namjernik, s mjesta gdje su se nekada nalazili luksuzni restorani Janje i Petica, urarska radnja obitelji Benco i Zlatarna Celje, pođete u smjeru istoka, dočekat će vas javni kontejner: skladište otpada, razbacane odjeće, obuće i plastičnih boca. Korzo, nekadašnje kultno šetalište, i dan-danas djeluje sablasno. Zapušteno. Na kraju ulice, na glavnom gradskom trgu – Musali, dočekat će vas još jedno plašilo. Dočekat će vas hotel Neretva, devastirana austrougarska ljepotica. U tome hotelu odsjedala je politička, umjetnička i ina elita.
Bio je ponos grada Mostara!
Ovom kolumnom, još jednom, želim postaviti nekoliko otvorenih pitanja.
Zašto je odbijena solventna zagrebačka ponuda i hotel prodan siromahu iz Visokog?
Zašto je hotel još u ruševnom stanju?
Zašto nije raskinut ugovor i raspisana nova prodaja?
U međuvremenu, odbijeni zagrebačko-hercegovački ponuđač u Dubrovniku je, na predjelu Lapada, uz vilu Elita, izgradio pet hotela. Svaki s 5 zvjezdica.
Gradi šesti - sa šest zvjezdica.
Taj isti investitor, u novoj 2016. godini, na prestižnoj splitskoj lokaciji Žnjan, započet će gradnju luksuznih hotela za tisuću gostiju.
U Dubrovniku i Splitu može.
U Mostaru nije tako.
Tko ga priječi investirati u grad njegove mladosti, ljubavi i pripadnosti?
Hoće li se ovom pričom itko posramiti?
Hoće li se itko upitati - zašto federalna Vlada ima ovakav odnos prema gradu Mostaru?
Sarajevskom kotlinom danima caruje gusta magla. Zračna luka je zatvorena. Ne može se tamo otići, ni ovamo doći. Otkazuju se međunarodni letovi. A ovdje, nad mostarskom zračnom lukom, ni daška vjetra, ni oblačka.
Hoće li itko odgovarati za ovakve promašaje i štetu koja se sustavno nanosi gradu Mostaru i Hercegovini?
Što o ovome misli Marinko Čavara, predsjednik Federacije BiH, a što Denis Lasić, ministar prometa i veza?
Prije nekoliko dana slušao sam novu verziju stare pjesme - 'Duni vjetre malo s Neretve'. Njezin refren danas kaže:
Pa rastjeraj tamu po Mostaru, pa rastjeraj maglu i podjele...
Iza nas su desetljeća mira. Lijepo je vidjeti uredno popločane sarajevske ulice i nogostupe, nove zgrade i moderne fasade.
Mostar je povijesno središte zemlje što se Hercegovina zove. Iz njegova središta treba ukloniti ruševine. Očistiti ga!
S ovog grada, konačno, mora se skinuti luđačka košulja i otvoriti njegova zračna luka.
Mora se ukinuti nametnuti Statut i otkopčati gumb koji ga steže i desetljećima guši.
