- Piše: Darko Pavičić/Večernji list
Svi koji su očekivali da će se na samu 40. obljetnicu međugorskog fenomena, baš na taj dan 25. lipnja, dogoditi nešto važno i sudbonosno, ostali su kratkih rukava i pogleda uperena u plavo međugorsko nebo čekajući da im pokaže neki znak. No znaci dolaze u vremenu koje se nastavilo nakon obilježavanja obljetnice i ne treba zuriti u nebesko plavetnilo da ih se dohvati. Jedan od njih sigurno je odlazak mons. Henryka Hosera, papina upravitelja međugorske župe, koji je tjelesno preminuo prošloga petka u Varšavi, ali mu je srce i dalje ostalo u Međugorju. Naime, s mons. Hoserom započela je prije četiri godine nova era Međugorja. Došavši 2017. kao papin izaslanik, a zatim 2018. kao apostolski vizitator, mons. Hoser pokrenuo je procese koji su mu, prvo, skinuli okove nametnute svih prošlih desetljeća, a zatim dali novi zamah za vrijeme koje dolazi, jer Hoser je uspio isposlovati da se ukine zabrana hodočašćenja svećenicima, redovnicima i biskupima, čime je, praktički, međugorska vrata otvorio cijeloj Crkvi. Mons. Hoser postao je tako jednom od središnjih osoba međugorskog fenomena i u budućnosti se o Međugorju neće moći razgovarati i razmišljati a da se i njega ne spomene.
Jedna od ključnih osoba međugorskog fenomena je i fra Jozo Zovko, župnik u Međugorju kada su počela ukazanja.
Upravo ovih dana, točnije 17. kolovoza, i u njegovu je slučaju obilježena međugorska obljetnica, jer ga je toga dana 1981. rano ujutro uhitila komunistička milicija, odvela u pritvor i uz medijsku harangu, u montiranom sudskom procesu i s lažnim svjedocima, osuđen je na strogi zatvor na tri i pol godine. Samo je umješnošću i hrabrošću njegova odvjetnika Milana Vukovića kazna smanjena, ali to nije umanjilo fra Jozinu ulogu u međugorskom fenomenu.
Naime, on je bio i ostao jedan od njegovih stupova. Znala je to dobro i komunistička vlast, procijenivši da će zbivanja u Međugorju, nakon 50-ak dana, najlakše zaustaviti uhićenjem župnika. Medije i sud imali su u svojim rukama, našli su suradnike u vrhu provincije, pronašli biskupove mane i od pristalice Međugorja okrenuli biskupa u protivnika, a tisuće i tisuće ljudi najlakše će rastjerati ako se udari na fra Jozu Zovka. Dakako, dogodilo se posve suprotno, jer su deseci tisuća nastavili hrliti u Međugorje, a brojke se posljednjih godina mjere u milijunima.
Neće biti pretjerano reći da se fra Jozu Zovka može svrstati i u međugorske mučenike jer je podnio najveći progon. Kako politički tako i crkveni te se sada godinama nalazi u „crkvenoj samoizolaciji“, pod prijetnjom teških suspenzija ako prekrši „epidemiološke mjere“, koje mu je propisao crkveni vrh. A zašto? Pa zbog Međugorja, naravno.
I tu se sada otkriva cijeli paradoks. Naime, umjesto da čovjek koji je podnio najveći progon zbog Međugorja prije 40 godina nakon toga danas bude za oltarom međugorske crkve, on se nalazi u „crkvenom pritvoru“. I to upravo u vrijeme u kojemu je Međugorju udahnut novi duh pod vodstvom pape Franje, a preko mudrog i poniznog mons. Hosera.
Četrdeseta obljetnica međugorskog fenomena tako otkriva da nije nešto što će se dogoditi u jedan dan ili jedno poslijepodne, nego da će se, poput klupka, razmatati u vremenu koje je pred nama. Odlazak mons. Hosera to je potvrdio. On je prokrčio put svojemu nasljedniku, kojega će opet imenovati papa Franjo i koji će sigurno nastaviti Hoserovim stopama.
Potvrđuje se to i kroz i fra Jozinu 40. obljetnicu od dana uhićenja, jer upravo je tada međugorski fenomen trebao biti slomljen i pretvoren u prah i pepeo. A nije. Štoviše, razvio se u međunarodni pokret koji više nijedna politička ili slična sila ne može zaustaviti. I da je kadar opstati usprkos svim kušnjama i preprekama, svim pokušajima zatiranja i zabranama. Uostalom, kao i sam ondašnji međugorski župnik fra Jozo Zovko, koji se toga ponedjeljka 17. kolovoza 1981. nije dao slomiti, pa je i njegova zatvorska obljetnica sastavni dio ove velike četrdesetogodišnjice.•
