"Bijaše mart 1920. godine."
Ovim riječima Ivo Andrić započinje priču "Pismo iz 1920. godine".
Istim riječima - Bijaše ožujak 2020. godine - dr. fra Iko Skoko započinje novu knjigu - "Franjevci u djelima Ive Andrića".
Između Pisma Ive Andrića i knjige fra Ike Skoke proteglo se cijelo stoljeće - dva rata, jedan svjetski i još jedan, jednako poguban.
Ima li između marta 1920. i ožujka 2020. godine neke sličnosti ili je sve onako kako je bilo prije stotinu godina?
Istina, u "Pismu iz 1920. godine" ne spominju se svećenici franjevačkog reda pa ga stoga u knjizi nema. Ali, svakako ima sličnosti između onog i ovog vremena, između ondašnjih i sadašnjih visokih predstavnika, a prije svega - između fra Ike, autora knjige, i fra Petra iz priče "Čaša".
Fra Petar, veseo i razgovorljiv čovjek, pun životnog iskustva. Volio je popravljati satove, a fra Iko tihim, franjevačkim osmijehom, iz dana u dan, voli popravljati vrijeme. Lakše je bilo fra Petru popravljati satove nego fra Iki ispravljati krive Drine i nabujale bosanske pritoke.
Puno je to teže!
Jer - nepredvidljivi su bosanski virovi.
Ako se otmu kontroli, izliju se iz svojih korita i okvira, sve pred sobom znaju pomesti i uništiti. Iza sebe znaju ostaviti nove naslage mržnje, straha, bosanske tame, poriva za osvetom i popravljanjem granica.
"Kako je i u kojim okolnostima nastala knjiga 'Franjevci u djelima Ive Andrića'?
Bijaše ožujak 2020. godine. Pojavio se virus. Sve je poremetio, zaustavio i donio višak vremena. Što od tog viška vremena? Odlučio sam zaploviti književnim oceanom našeg nobelovca i vidjeti kako se u svojim romanima, novelama, esejima, pričama i drugim rubnim književnim formama, genijalnim umom i zlatnim perom, dotakao života časnih prednika", piše fra Iko Skoko.
Unatoč humačkoj, mostarskoj i travničkoj promociji, sjajna knjiga "Franjevci u djelima Ive Andrića" u široj kulturnoj i društvenoj javnosti nije naišla na odjek kakav se očekivao. U sredstvima javnih komunikacija prvo, drugo i treće predstavljanje proteklo je potiho. Knjiga će, kao i svaka druga dobra knjiga, ići od ruke do ruke, od čitatelja do čitatelja, i tako krčiti svoj put.
Ima vremena!
Kada sam pročitao posljednju stranicu knjige, a nekima se ponovno vraćao, iz moje duše izletjela je prosudba: ova knjiga je književni molitvenik! Molitvenik fra Ike Skoke!
Autoru, naklon do poda!
Ne treba se čuditi takvoj ocjeni. Do nje mora doći i površan čitatelj.
U hrvatskoj kulturnoj javnosti, pa ni u Napretku, Andrićevu stipenditoru, nije na dostojan način obilježena šezdeseta godišnjica od dodjele Nobelove nagrade za književnost. U opisanim i opjevanim bosanskim samostanima nije bilo značajnijeg sjećanja. Za njih se nije čulo. O njima se nije pisalo. Istina, takva svečanost održana je Žitomislićima, u tamošnjem pravoslavnom manastiru. Ova knjiga opravdala je propuste mnogih.
A u romanima, novelama, esejima i pripovijetkama Ivo Andrić je, kao nitko drugi, zavirio u kreševski, fojnički, sutješki, gučogorski i toliški samostan te u povijesnim škrinjama pronašao svjedočanstva po kojima su svećenici franjevačkog reda bili i ostali sol i temelj Bosne i Hercegovine. Pronašao je svjedočanstva po kojima su svome narodu postali ujaci. Kao najbliži srodnici. Nigdje u svijetu nije se dogodila takva povezanost svećenika i katoličkog puka.
Evo kako!
Franjevci su 1544. godine utemeljili prvi Arhiv u Bosni i Hercegovini. Fra Matija Divković je 1611. godine tiskao prvu knjigu pod nazivom "Nauk krstjanski".
Fra Filip Laštrić je 1765. godine u Veneciji utemeljio prvu knjigu historiografije u Bosni i Hercegovini.
Fra Ivan Jukić je 1850. objavio prvi časopis - "Bosanski prijatelj".
Fra Ilija Starčević je 1823. godine u Tolisi kod Orašja utemeljio prvu osnovnu školu u Bosni i Hercegovini.
Dr. fra Mato Nikolić je 1807. godine postao prvi liječnik u Bosni i Hercegovini.
Fra Franjo Gracić je 1795. godine u Padovi tiskao prvu medicinsku knjigu u Bosni i Hercegovini.
Sredinom četrnaestog stoljeća, za vrijeme vladavine bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, u Milima kod Visokog otvoren je prvi samostan u Bosni i Hercegovini. U franjevačkom samostanu sv. Ante Padovanskog na Humcu (Ljubuški), zahvaljujući fra Anđelu Nuiću, 1884. godine (četiri godine prije Zemaljskog muzeja u Sarajevu) otvoren je prvi Arheološki muzej u Bosni i Hercegovini. Ovim i stotinom drugih spoznaja vrvi knjiga fra Ike Skoke.
U svojoj knjizi fra Iko je savršeno rasvijetlio opis karakternih osobina i navika četrdesetak svećenika i osvijetlio velebni spomenik koji im je Ivo Andrić podigao.
Na početku, prognan u Ovčarevo kod Travnika, Ivo Andrić moli Boga da mu označi put.
U pripovijetki "U musafirhani" kroz lik fra Marka, krupnog i nezgrapnog svećenika, govori kako na lađi Gospodnjoj za svakog ima mjesta jer on ne mjeri ni aršinom ni kantarom, ni po tome tko kojoj stranci pripada, nego po tome kakav je čovjek po svom srcu i po svojoj duši.
U zindanu, baš kao danas u Haagu ili u središnjem državnom zatvoru, razgovaraju privedeni ljudi različitih vjera, različitih sumnji i najtežih optužbi.
U priči "Čaša" Ivo Andrić piše kako je u mladim godinama fra Petar sa svojim kolegama namjeravao napustiti samostan i na Zapadu potražiti sreću. Stariji brat svećenik savjetuje ga:
"Nije tebi mjesto u svijetu i Njemačkoj. Šta ti vrijedi kada to nije tvoja strana? Nije to tvoja sreća. Cijelog vijeka ostao bi ono što jesi. Ko te nikada nije ni čuo ni vidio, kada te pogleda odmah će mu biti jasno. Nego, sjedi gdje si i budi ono što jesi. Ako baš moraš griješiti, griješi ovdje. Bolje je i komotnije u svojoj kućici živjeti malo oskudnije, nego u tuđini u obilju svega i svačega. Poslušaj me i nećeš se prevariti. Nećeš se pokajati!"
U vrijeme općeg egzodusa ljudi s naših unesrećenih prostora ima li netko tko bi, poput fra Petra, ljudima u nevolji mogao reći:
"Nije to vaša strana! Ostanite ovdje! Teška je naša brazda. Ali, naša je. Nećete pogriješiti."
Na političkoj i društvenoj sceni ovladali su raspršivači mržnje. Zato mudri nobelovac i piše - na malom prostoru, gdje su u visokim klisurama zbijene četiri različite vjere, potrebno je četiri puta više ljubavi, snošljivosti i razumijevanja nego u nekim drugim zemljama i krajevima. Umornoj od teških stoljeća, svećenici franjevačkog reda dali su Bosni i Hercegovini četiri puta više ljubavi i četiri puta više snošljivosti od svakoga tko je na njezino tlo zagazio.
Uz migrantske tokove, korupcija je druga rak-rana postdaytonske tvorevine.
U pripovijetki "U vodenici" Ivo Andrić opisuje ponašanje starog, čestitog mlinara. Onog koji je držao križ u mlinici. Kada god bi zagrabio ujam i uzeo ono što mu pripada, stari mlinar podigao bi glavu, pogledao križ, da ne bi uzeo više od onog što mu pripada.
Kada je stari mlinar vidio da iz dana u dan postaje siromašniji od drugih, mlađih mlinara, u jednom času reče:
"Oprosti mi, lijepi moj Isuse, ali ovako dalje ne može. U vodenici nema mjesta za nas obojicu. Jedan od nas dvojice mora napolje".
Tako se stari mlinar priklonio ponašanju okoline pa i on postao kakvi su i svi drugi.
Tako je nekako i u našoj društveno-političkoj stvarnosti. U našoj mlinici.
Prije nekoliko godina ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine zloupotrijebio je svoj položaj i tko zna kuda "otpremio" devet milijuna maraka.
Predsjednik Vlade Federacije Bosne i Hercegovine zloupotrijebio je svoj položaj i u zrak poslao desetak milijuna maraka.
Ravnatelj Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine zloupotrijebio je službeni položaj i počinio nekoliko kaznenih djela.
U procesnim valovima jedan, drugi i treći, "časni ministri", dolaze na Sud Bosne i Hercegovine, a u popodnevnim satima izabrane dužnosti obnašaju poput dopunske djelatnosti.
Tko to može shvatiti?!
Tko tu može biti pametan?!
Opasna su ovo vremena, vremena u kojima svaka hrđa želi nametnuti svoju pamet, svoju vlast, svoju volju i samovolju.
A Bosna i Hercegovina zemlja je umjerene, jednim dijelom i mediteranske klime. Nema aktivnih vulkana, razornog tsunamija, orkanskog tornada ni rušilačkih potresa.
Nije pustinjski sušna, nego vodna zemlja. Šumovita je i s jednom polovinom plodna zemlja. Konačno, Bosna i Hercegovina zemlja je vrijednih i sposobnih ljudi. Nikome nije kriva, nikome nije dužna, a kako danas stvari stoje, luta i lutat će do sudnjega dana.
