U Varaždinu, Bjelovaru i Koprivnici u tijeku su obnove židovskih sinagoga. Sve tri sinagoge među rijetkima su koje su čitave preživjele Drugi svjetski rat, ali su i za vrijeme rata i nakon rata devastirane. Primjerice, ustaše su varaždinsku sinagogu pretvorili u konjušnicu, a komunisti u kino u kojemu su se prikazivali i pornofilmovi. Bjelovarska je nakon rata pretvorena u kazalište, a koprivnička u tekstilni pogon. Sa svih su nestala vjerska obilježja. I mnogi se s pravom danas pitaju: zašto su sinagoge bile zapuštene i devastirane nakon rata, u Jugoslaviji, ako su već ustaške vlasti rušile i devastirale i likvidirale židovske zajednice?
Odgovor na to pitanje možemo naći kod dr. sc. Marice Karakaš Obradov, povjesničarke s Hrvatskog instituta za povijest, koja je 2013. godine u “Historijskom zborniku” objavila članak pod naslovom “Iseljavanje Židova iz Hrvatske nakon Drugoga svjetskog rata”. Ona je u zaključku članka jasno navela ove činjenice: “Jugoslavenski komunisti koji su tijekom rata vodili partizanski pokret, a poslije rata predvodili državu, imali su dva različita i usporedna odnosa prema židovskom stanovništvu. Komunistička ideologija nije podrazumijevala podjelu i diskriminaciju na rasnoj i etničkoj/nacionalnoj osnovi, ali su kvalifikacije političkog i ideološkog protivnika kao i klasnog neprijatelja bile iznimno važne za provođenje političke i socijalne revolucije. U tom kontekstu treba gledati i na sumnjičavo gledanje na Židove kao na građanski sloj koji je posjedovao industrijska postrojenja, obrtničke i trgovačke radnje, a brojni su Židovi bili i obrazovani stručnjaci s jakim međunarodnim vezama, osobito u zapadnim kapitalističkim zemljama. Zbog svega navedenog kao i ekonomskih razloga, od oko 15.000 preživjelih jugoslavenskih Židova njih oko 8500 iselilo se, pretežno u razdoblju od 1948. do 1952., u Palestinu/Izrael. Prvenstveno zbog progona i stradanja u Drugom svjetskom ratu, a potom i zbog iseljavanja, može se zaključiti da je gotovo pa nestala jugoslavenska i hrvatska židovska zajednica.” U tom kontekstu treba gledati i zašto je u Jugoslaviji nastavljena devastacija sinagoga. Kako piše povjesničarka, “među iseljenicima bilo je i Židova vjernika kojima je bilo nezamislivo živjeti u državi kakvu su izgradile poslijeratne jugoslavenske komunističke vlasti” te nastavlja: “Bilo je i ispada antisemitizma koji, prema mišljenju vodstva Saveza jevrejskih opština, nisu poticali iseljavanje, ali su stvarali nelagodu kod židovskog stanovništva. Nerijetko su jugoslavenski komunisti još od ratnog razdoblja optuživali Židove za špijunažu u korist Britanaca i prozapadnjačko usmjerenje te su u preuzimanju židovske imovine, koja im je oduzeta još tijekom rata, koristili i surove metode. Primjerice, optužili bi neke Židove da su kolaborirali s okupatorom i da su bili njihovi pomagači, jer su njihove tvornice nastavile s radom tijekom rata.” Svakako valja spomenuti i događaje iz 1967. godine. Tada se komunistički blok našao hitno u Moskvi zbog novoga ratnog sukoba na Bliskome istoku. Strahujući da će ga Egipat i Jordan napasti, Izrael je iznenada 5. lipnja 1967. preventivno napao Egipat i okolne arapske zemlje te u šestodnevnom ratu potvrdio svoju vojnu nadmoć. Osvojio je cijelo područje biblijskog Izraela. Dok su Izraelci imali manje od 700 poginulih, Arapi su imali 21.000 žrtava.
U Moskvi je objavljena izjava u kojoj se osuđuje agresija Izraela na Egipat, a Rumunjska je jedina bila protiv nje. Nakon toga je Jugoslavija prekinula diplomatske odnose s Izraelom. I dugo se nije znala prava Titova uloga u tome, a on je pričao što je njemu odgovaralo. Međutim, prije nešto više od deset godina pojavio se još jedan izvor o tadašnjem Titovu držanju u Moskvi. U arhivi mađarske Komunističke partije pronađeno je izvješće njezina tadašnjega generalnog sekretara Jánosa Kádára Politbirou Partije, napisano 13. lipnja 1967., u kojemu ovaj izvješćuje o spomenutom susretu komunističkih vođa u Moskvi. U njemu je zanimljiv dio koji se odnosi na Tita, i to zbog činjenice da je hitni zajednički sastanak komunističkih vođa u Moskvi bio prvi na kojemu je Tito sudjelovao od njegova prekida sa Staljinom 1948. godine. Na sastanku se Tito pokazao većim saveznikom Naseru od Sovjeta. Jer Kadar spominje nekoliko puta da se Naser nije konzultirao sa Sovjetima oko svojih poteza kod zatvaranja Akabskog zaljeva i povlačenja jedinica UN-a sa Sinaja, a Tito je rekao da su se oni konzultirali i da je on podržao Naserove korake. Tito se odmah složio s uspostavljanjem hitnog zračnog mosta i opskrbe Egipta oružjem. Kako se vidi, Tito je bio više proarapski nastrojen od Sovjeta. On je bio taj koji je predložio i sastavljanje izjave u kojoj se Izrael označava kao agresor. Rumunji su se tome protivili, na što je Tito izjavio da, ako se to ne navede, „neće se moći vratiti kući, budući da smo mi rekli cijeloj Jugoslaviji tko je agresor.“ Kádár dodaje da, „iako to vjerojatno nećemo objaviti u novinama, u partijskim se debatama mora jasno naglasiti da socijalističke zemlje nikada nisu podržavale arapsku propagandu po kojoj Izrael mora biti uništen“. Židove je pak zaprepastilo ovo otkriće. Oni su Tita smatrali herojem partizanske borbe protiv nacizma, pa su mu mnogi tolerirali neutralan savez s Naserom. „Ipak, činjenica da je Tito – prije nego Sovjeti – konzultirao Nasera o koracima koji su doveli do rata 1967., i koji je podupro Naserovu agresiju (istovremeno delegitimizirajući ulogu UN-a) – dolazi kao nedobrodošlo i otrežnjavajuće otkriće.“
