Svijet koji znanstvenici istražuju funkcionira i bez nas samih. Ljudi su se u svemiru pojavili tek vrlo nedavno, a sve vrste ljudi na Zemlji, osim naše, izumrle su. Taj svijet u kojem postojimo, dakle, neosjetljiv je na našu prisutnost. Vodi se načelima i zakonima koje mi tek nastojimo otkriti i razumjeti. Zbog ograničenosti naših osjetila u spoznaji tog svijeta često o pitanjima koja nas zanimaju nemamo dovoljno informacija.
Stoga je trenutačno “ljudsko znanje” samo skup naših hipoteza o tome kako svijet oko nas funkcionira i vjerojatnosti koje pridajemo svakoj od tih hipoteza u svjetlu informacija koje smo prikupili. Kada uspijemo doći do novih informacija, pomoću sasvim novih uređaja i revolucionarnih pristupa, neke od tih hipoteza dodatno se potvrđuju, dok druge bivaju dovedene u pitanje. Stoga znanje ne može biti dogmatično, već se stalno nadograđuje i mijenja sa svakom novom informacijom. Znanje možemo usporediti i s krugom koji punimo, dok kružnica čini granicu prema neznanju. Zato veliko znanje znači i veliko neznanje. Kada je taj krug osobnog znanja malen, čovjek se u njemu lako može osjetiti velik i važan. No kako znanje raste, krug postaje sve veći, a osoba u njegovu središtu sve je skromnija i skrušenija, jer se počinje osjećati sve manjom, dok kružnica neznanja postaje golema i zastrašujuća. S tom poniznošću dolazi i shvaćanje velike zagonetke: s jedne strane postoji život, kao kompleksna i nevjerojatna pojava u prirodi, a s druge stoji njegova paradoksalna ograničenost, prolaznost i besmislenost. I pred nama je izbor: možemo vjerovati da se sve događa s nekim razlogom ili da je sve to puka svemirska slučajnost, gotovo nepredviđena anomalija. U znanosti ponekad osjetimo da smo na pravom putu kada predosjetimo ljepotu i eleganciju rješenja. Zađemo li previše u nešto komplicirano, to obično znači da smo se izgubili. Zašto imamo te osjećaje? Tu ljepotu i eleganciju rješenja, koje katkad naslućujemo, mogao bih opisati kao da je netko puno inteligentniji, znatno ispred nas, mogao takvo što zamisliti, a mi sada ovdje upiremo snage i sve svoje ograničene kognitivne sposobnosti kako bismo, zajedničkim snagama, tek počeli sve to otkrivati i razumijevati.
U ranim godinama karijere znanstvenik je obično usredotočen na neki specifičan problem te ga ponekad uspije i u cijelosti objasniti. Tada mu se učini da ćemo i sve druge probleme moći s vremenom objasniti, bez potrebe za ulogom nekog stvoritelja. No kako raste znanje, a s njime i neznanje, može se početi vjerovati u dva moguća ishoda. Jedan je da će se s vremenom baš sve uspjeti objasniti, a sve naše neznanje “isušiti” stalnim rasvjetljavanjem te u konačnici biti zamijenjeno znanjem. Drugi je pak mogućnost da će se svakim novostvorenim znanjem samo otvarati nova pitanja i da neće biti kraja neznanju, koje će tako postajati sve veće, a ne sve manje. Prve spoznaje o razmjerima našeg kolektivnog neznanja činile su me sklonim prepustiti se vjerovanju da smo premali i previše ograničeni da bismo mogli sve razumjeti. Možda smo najinteligentnija bića na ovom planetu, ali to i dalje ne znači da je naša inteligencija dovoljna da bismo mogli potpuno razumjeti i razjasniti svijet u kojem se nalazimo. Iza te granice od znanja prema neznanju, s druge strane kružnice, možda nas čeka stvoritelj, kojega tek trebamo otkriti, ali za sada samo naslućujemo njegov rukopis. U kasnijoj fazi karijere shvatio sam da u vjerovanju u “stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga” nema ničega iracionalnoga, naprotiv. Postalo mi je jasno da se o postojanju stvoritelja može razmišljati kao o još jednoj znanstvenoj hipotezi. Nju za sada nije moguće ni potvrditi, a ni opovrgnuti, jer nemamo dovoljno dokaza. Ali, među onim informacijama koje imamo, već postoji zanimljiv skup koji daje naslutiti da to pitanje nije jednostavno i da bi nas u njegovu rasvjetljavanju mogla čekati iznenađenja.
Planet Zemlja star je oko 4,5 milijardi godina i na njemu se za to vrijeme, kako danas procjenjujemo, razvilo oko 5 milijardi vrsta. Do danas ih je preživjelo tek oko deset milijuna, tj. bitno manje od jednog postotka svih ikada postojećih. Ljudske vrste nisu bile uspješne u preživljavanju. Tek je naša vrsta, Homo sapiens, preživjela do danas i postala jedinstvena po tome što razvija znanost i tehnologiju. To smo činili svuda gdje smo se zatekli, odvojeno jedni od drugih. Ničega sličnog nama nigdje nema, nikakvih tragova života ni tehnologije. Ni na Mjesecu ni na ostalim planetima koje znamo. U gotovo pet milijardi godina, među pet milijardi vrsta, mi smo jedina vrsta koja je razvila znanost i tehnologiju, osvijetlila svoj planet te ga izmjerila i snimila satelitima. I tada smo se okrenuli svemiru i počeli istraživati i njega. Pritom smo došli do zanimljive spoznaje, prve koja bi nas trebala uznemiriti. Svemir je, zapravo, matematički sustav. Sve što smo u njemu do sada opazili slijedi matematički opisiva, strogo zadana pravila. To poteže pitanje o tome što je, zapravo, matematika. Možda smo mislili da smo mi razvili matematiku da bismo olakšali razumijevanje i opisivanje svijeta. No njezina utkanost u svaku poru svemira upućuje da je matematika tu mogla biti znatno prije nas. I da je ona stvorila nas, a mi je samo otkrivamo i razumijevamo. Što smo bolje svemir opisivali matematikom, to je jasnije postajalo da su sva njegova obilježja zadana nevjerojatnom preciznošću, tako da on i ne eksplodira niti se uruši sam u sebe. To je bilo neobično otkriće i moglo je značiti bar dvije stvari. Možda su postojale još mnoge milijarde drugih, usporednih svemira, koji su svi eksplodirali ili se urušili, a mi smo jedini imali sreće da se s našim svemirom to nije dogodilo. Druga je da je netko stvorio naš svemir da bi bio baš takav kakav jest i podržao razvoj života i svjesnih bića koja će imati sposobnost istraživati ga.
I tu dolazimo do pitanja pojave života. Svi nastajemo i razvijemo se iz naše prve stanice, koja nastaje spajanjem spermija i jajašca. Ta prva stanica nosi u sebi informaciju o tome kako će se iz nje razviti cijeli ljudski organizam, građen od trilijuna stanica. Ta je informacija zapisana u genetskom kodu i trebala bi omogućiti razvijenom organizmu preživljavanje u svim zamislivim situacijama, tijekom cijelog stoljeća. Međutim, treba razumjeti da je genetski kod baš to – kod. Tko ga doista razumije, posvjedočit će da je riječ o prelijepo osmišljenom kodu koji na nekom drugom mjestu u stanici, tj. u ribosomu, pruža informaciju za točno određenu aminokiselinu koju treba ugraditi u protein. I tu dolazimo do druge uznemirujuće spoznaje. Mnogi će stručnjaci u kompjutorskim znanostima reći kako štošta može nastati spontano, ali da bilo kakav kod, kojim se nešto (tj., aminokiselina) kodira nečim drugim (tj. slijedom baza u DNK) ne može nastati spontano. Kodirati jednu stvar drugom znači dobro razumijevanje te prve stvari i njezino označavanje na neki drugi način, a to može učiniti samo inteligentno biće. Ako svi mi u svojoj prvoj stanici nosimo kod, koji određuje cijeli naš nevjerojatno kompliciran razvoj, tko je onda osmislio taj kod? Mi nismo, jer ga tek istražujemo, a nikoga drugog tko je to mogao učiniti nema. Mnogi genetičari i evolucijski biolozi vjeruju da je tijekom dovoljno dugog vremena čak i nešto toliko komplicirano kao genetski kod ipak moglo nastati spontano. No, ako je to moguće, onda bi trebalo očekivati da se život na Zemlji, utemeljen na molekuli DNK, razvija spontano i stalno, svuda oko nas. Ali, istraživanja DNK molekula raznih vrsta na Zemlji upućuju na to da sva živa bića imaju nekog davnog zajedničkog pretka, što bi značilo da život ne nastaje tako lako i stalno. Ako sve vrste koje su preostale na Zemlji imaju zajedničkog pretka, time je vjerojatnije da život na Zemlji nije nastao spontano, već je na nju stigao iz svemira, i to samo jednom – i sasvim je moguće da je pritom bio dizajniran.
Imamo, dakle, dvije suprotstavljene znanstvene hipoteze o podrijetlu života i podrijetlu svemira. Jednu temeljenu na spontanom stvaranju tijekom duga vremena, a drugu koja govori kako je sve to stvoreno na inteligentan način. Time poimanje stvoritelja našeg svijeta, i nas u njemu, više nije samo izraz nečije nedovoljne znanstvene prosvijećenosti, već valjana znanstvena hipoteza za koju već postoje dokazi koji bi joj mogli ići u prilog. U zaključku, sva ova razmatranja možemo svesti na nekoliko jednostavnih pitanja: zašto postoji nešto, tj. svemir, a ne ništa? I zašto u tom svemiru postoji život? Je li doista moguće razviti se iz jednog od spermija i jajašaca i postati članom jedine od pet milijardi dosadašnjih vrsta, jedine koja je razvila znanost i tehnologiju, i živjeti baš sada, u vrijeme najvećeg i najbržeg napretka, u skladu s vlastitim genetskim kodom, i to u matematički opisivom svemiru, koji je tek jedan od puno milijardi svemira koji nije ni eksplodirao ni urušio se sam u sebe? Je li doista moguće imati baš toliko sreće? Zanimljivo je da bismo onim istim metodama kojima stvaramo ljudsko znanje, dakle znanstvenim metodama, vjerojatnost takvog razvoja događaja morali odbaciti kao potpuno nevjerojatnu. Znači, metode koje su nas dovele do znanja koje danas imamo odbacile bi mogućnost postojanja nas u ovakvom svijetu. To znači da smo mi, ljudi, zapravo neka vrsta čuda. Statističari će pak reći da samo zato što je nešto statistički potpuno nevjerojatno ne znači da se ne može i dogoditi. Evolucijski biolozi reći će da je sve to još uvijek moguće, uzmemo li u obzir duljinu vremena u kojem se sve to događalo, a koje nam je nemoguće pojmiti. Futuristi bi mogli reći da je naša situacija ipak malo previše nevjerojatna te se možda nalazimo u nekoj briljantno dizajniranoj simulaciji stvarnosti koju je netko morao stvoriti.
Ne znam tko je od njih u pravu, a razumijem svačije argumente. I pritom nemam ništa protiv onih koji vjeruju u jedno ili u drugo objašnjenje. Jednostavno, nemamo još dovoljno dokaza. Meni je, ipak, ljepše vjerovati da svijet oko nas, i naš život, imaju nekog smisla i dijelom su nečeg većeg, što ne možemo razumjeti. Ne vidim veliku ljepotu u tome da sva ova čuda kojima svjedočimo nemaju baš nikakva smisla. A kako ljepota često vodi znanstvenike u njihovu radu, to me onda čini i vjernikom.
