Bilo je očekivati da će udar pandemije biti poticaj za analizu ekonomsko-političkih odluka iz proteklih 30 godina radi utvrđivanja uzroka hrvatskog gospodarskog propadanja. To bi bio prvi korak u kreiranju reformi, strategija i politika za pokretanje razvoja. Međutim, po svemu sudeći, Hrvatska nastavlja s ekonomskim politikama koje su je, gospodarski, a time sigurnosno i politički, gurnule prema dnu Europe.

Ekonomske politike koje guraju Hrvatsku prema dnu nisu proizašle iz ekonomske i povezanih znanosti, nego naprotiv. Njeni kreatori uvjeravaju hrvatski narod da „prirodni“ ekonomski sustav nije dobar i da ekonomske zakonitosti ne mogu funkcionirati u Hrvatskoj. Sada, nakon 25 i više godina hrvatskog propadanja, njihove se politike potvrđuju kao katastrofalne iluzije. To može biti iz dva razloga. Prvi je neznanje, a drugi – cilj je postavljen drukčije, a ne za razvoj Hrvatske. Sadašnja Vlada nije kreirala te politike, ali ne pokazuje ni interes za utvrđivanje štetnih politika i mjera koje su ugrađene u hrvatski gospodarski sustav i urušavaju ga. Sve strategije, reforme i planovi oporavka i novac koji će se uložiti u takav gospodarski sustav, osuđeni su na neuspjeh. Jedna od takvih politika je tečajna i monetarna koja je vođena u korist strane, a protiv domaće robe i protiv domaćih proizvođača. Ta bi se politika trebala sada „zakovati“ uvođenjem eura za cijelu hrvatsku budućnost. Druga politika u financijskoj sferi, koja ima također velike negativne učinke na hrvatsko gospodarstvo, mirovinska je reforma iz 2002. godine. Do te godine sredstva je prikupljao i mirovine isplaćivao Zavod za mirovinsko osiguranje. Zaposlenici su uplaćivali 20% doprinosa kako bi se isplaćivale mirovine postojećim umirovljenicima (međugeneracijska solidarnost). Prihodi mirovinskog sustava od tih doprinosa nisu bili dovoljni pa se iz državnog proračuna, koji je i bez toga bio u deficitu, pokrivala razlika. Takav mirovinski sustav reformira se 2002.

Godine 1991. hrvatsko gospodarstvo imalo je oko 1,840 milijuna zaposlenih i oko 720 tisuća umirovljenika. Do 2002. broj zaposlenika, tj. uplatitelja u mirovinski sustav, smanjio se na 1,42 milijuna, odnosno, za otprilike 420 tisuća, a broj umirovljenika povećao se na više od jednog milijuna, odnosno, za više od 320 tisuća. U takvoj situaciji smanjenih prihoda, zbog smanjene zaposlenosti, a većih rashoda zbog većeg broja umirovljenika, Hrvatska pokreće mirovinsku reformu kojom se, već preopterećenom mirovinskom sustavu, oduzima četvrtina (5% od 20%) prihoda i organizira se drugi (obvezni) i treći (dobrovoljni) mirovinski stup. Deficit u prvom stupu zbog toga se povećava. Rupa se pokriva dodatnim transferom iz državnog proračuna, što dodatno povećava deficit državnog proračuna. On se pak pokriva zaduženjem države, zbog čega raste javni dug. Taj dodatni javni dug u značajnoj mjeri financira se zaduživanjem države, uz kamate, i kod obveznih, novoformiranih, mirovinskih fondova drugog stupa, koji su i izvor tog dodatnog deficita? Moglo bi se reći da država posuđuje vlastiti novac i još na njega plaća kamatu. Teško za povjerovati, teško objasniti, teško razumjeti, ali to je hrvatska politika. Ta reforma bila bi ekonomski (i politički) razumna da je Hrvatska na njenom početku bila na razini razvijenosti više od 20 tisuća eura po stanovniku (danas je na oko 11 tisuća eura), da je imala suficit u državnom proračunu veći od starog (prije reforme) i novog (poslije reforme) deficita u postojećem mirovinskom sustavu. Pored toga, za provođenje takve reforme, Hrvatska bi trebala, imati stabilne i dugoročno visoke stope gospodarskog rasta, visoku stopu zaposlenosti, razvijeno, uređeno i dobro nadzirano tržište kapitala. Hrvatska ništa od toga nije imala, a nema ni danas.

Novac iz drugog stupa, zbog nerazvijenosti hrvatskog gospodarstva i hrvatskog tržišta kapitala, ulagan je (više od 70%) za financiranje hrvatskog javnog duga. A to je financiranje gubitaka iz prošlosti a ne investiranje za budućnost, za buduće mirovine. Bilo je „pametnih“ prijedloga da se drugom mirovinskom stupu dopusti ulaganje u inozemstvo u situacija kad Hrvatska vapi za investicijama iz inozemstva. Hrvatska je zbog te reforme, prema EU pravilima, došla u situaciju prekomjernog deficita i makroekonomskih neravnoteža zbog čega je morala voditi restriktivnu fiskalnu, socijalnu i investicijsku politiku. Od 2009. do 2014. povećao se broj umirovljenika, kumulativno, za 75 tisuća, a broj osiguranika (zaposlenika) smanjio se za 200 tisuća. Takva politika otjerala je više od 200 tisuća mladih iz Hrvatske i time dodatno umanjila potencijale sadašnjeg i budućeg hrvatskog razvoja. Transferi iz proračuna prvom stupu iznosili su 2001. oko 7,6 milijardi kuna, a 2018. bili su na više od 18 milijardi kuna, od kojih oko polovice zbog drugog mirovinskog stupa. Veliki ciljevi mirovinske reforme: rasterećenje javnih financija, povećanje investicija za gospodarski rast, razvoj tržišta kapitala, sigurnost budućih mirovina i njihova kapitalizirana (uvećana) vrijednost, pokazale su se kao čista zabluda. Više od 20% današnjeg hrvatskog javnog duga dolazi zbog drugog mirovinskog stupa. Mirovine nisu samo financijska i ekonomska kategorija, nego prije svega civilizacijsko, socijalno i solidarno dostignuće čovječanstva. One su naša ljudska obveza prema starijim osobama. Mirovinski sustav generacijske solidarnosti povećava i stabilnost gospodarstva. U zapadnom svijetu za mirovine se izdvaja između 10 i 13% BDP. Hrvatska se nalazi u tom rasponu. Uvođenje drugog stupa proizvelo je negativnu lančanu reakciju na ekonomiku prvog stupa, na deficit državnog proračuna, na hrvatski javni dug, na stabilnost hrvatskog financijskog sustava i sve negativne posljedice koje su se razlile kroz realni sektor i socijalnu dimenziju.

Štetno djelovanje drugog obveznog mirovinskog stupa je možda danas vidljivije nego prije. Primjerice, deficit koji drugi mirovinski stup stvara u proračunu veći je od duga države za lijekove, na jednoj strani, bez ikakvog pozitivnog efekta za hrvatski BDP ili proračun na drugoj strani. Prinosi drugog stupa uglavnom su kamate na posudbe državi, što opet povećava javni dug. Treće, na razini dohotka na kojoj je Hrvatska, uz socijalnu komponentu, mirovinski sustav generacijske solidarnosti ima i solidarnu dimenziju koja je bitna za koheziju i identitet naroda. Kroz drugi stup bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji, koji financiranjem proračunskog deficita i javnog duga financiraju bogate. Obvezni mirovinski fondovi ne smiju biti sredstvo bogaćenja, nego sredstvo socijalne sigurnosti i društvene solidarnosti i kohezije, što se s drugim stupom gubi. Sredstva na računima drugog mirovinskog stupa prikazuju se kao privatno bogatstvo, ali oni za protutežu imaju deficit i hrvatski javni dug koji financiraju svi građani, a siromašniji, relativno više. I kako je na početku navedeno, ta sredstva oduzeta su prvom mirovinskom stupu kojeg se zbog toga, nimalo krivim, proglašava izvorom hrvatskih problema. Bogati, naravno, mogu ulagati u mnoge fondove i u dobrovoljni treći stup i na drugi način štedjeti za svoju starost na vlastiti rizik. Demografsko propadanje Hrvatske velik je nacionalni, politički, socijalni, ekonomski, financijski problem, a time i problem za mirovinski sustav.

Međutim, taj problem što se tiče mirovinskog sustava zasad nije toliko velik, kako se često naglašava. Puno su veći problem niske stope gospodarskog rasta. Bez većih stopa gospodarskog rasta nijedan ozbiljniji problem u Hrvatskoj neće se riješiti, pa tako ni problem niskih mirovina, plaća, dugova zdravstva, nedostatka socijalnih radnika, medicinskog osoblja i sl., pa konačno ni demografskih investicija koje su nužne za hrvatski razvoj.

Međutim, politike (industrijske) za veće stope rasta još nema na vidiku, a zadržavanjem postojećeg mirovinskog sustava, uz postojeću monetarnu politiku jedna je od velikih, moglo bi se reći nepremostivih prepreka hrvatskom gospodarskom rastu. Neutraliziranje negativnih efekata mirovinske reforme na državni proračun, a time i na socijalnu i gospodarsku situaciju, pretvaranje je drugog mirovinskog stupa iz obveznog u dobrovoljni. Time bi se povećao prihod prvog stupa i za približno se isti iznos smanjio deficit državnog proračuna i povećale mogućnosti investiranja države, kako u sanaciju šteta tako i u razvoj. Oporavak i otpornost ne mogu se graditi na urušenom gospodarskom sustavu koji proizvodi deficite, nego na restrukturiranom sustavu, bez ugrađenih kočnica razvoju, koji stvara nove vrijednosti. Tu nisu ključne milijarde eura, nego znanje i organizirana država.

 

Vozači, budite na oprezu: Prevaranti koriste jednostavan, ali kreativan način obmane