Iz prljave kampanje za Zagreb, s primjesama bombardiranja lažnim vijestima po uzoru na Trumpa i difamacijom protivnika udaranjem po aktivističkim udrugama nalik na Orbana, Miroslav Škoro izišao je poražen. U političkoj utakmici nadigrao ga je Tomislav Tomašević s gotovo 200.000 glasova, čime je značajno nadmašio rezultat pokojnog Milana Bandića koji je 2013. osvojio dotad rekordnih 170.798 glasova birača i čime je lider pokreta Možemo! zadobio i najsnažniji legitimitet u povijesti lokalnih izbora u Hrvatskoj.
Posljedice Škorine grube ideološke kampanje već su se dale plastično izmjeriti u izbornoj noći kada se, zasad, jedan od ogorčenih odlučio uvredama, podignutom desnicom i zapaljenim benzinom obračunati s “komunjarama” u Tomaševićevu stožeru. Ako je to bio tek prvi val u moru nezadovoljstva glasača s desnice koji Zagreb već nazivaju “Titogradom”, čini se kako će novoizabranom gradonačelniku za kretanje Zagrebom bolje pristajati borbeno oklopno vozilo Patria umjesto bicikla.
No, gdje je danas njegov izazivač Miroslav Škoro i što mu je donijela njegova politička popudbina “teška” 106 tisuća osvojenih glasova? Pita li se njega, iz izbora je izišao kao pobjednik. O Domovinskom pokretu govori kao o djetetu rođenom prije 15 mjeseci koje je postalo samostalno, naučilo hodati, može dati loptu, zna trčati, igrati se, prijeći samo preko ceste. Danas to dijete ima oko 160 podružnica, više od 12 tisuća članova, osvojilo je 16 saborskih mandata. Na netom okončanim lokalnim izborima njegova stranka broji više od 400 vijećnika, stoga Škoro svoj Pokret percipira ozbiljnom političkom snagom.
No, koliko je realno da to i (p)ostane, kada je poznato da je politička desnica kroz povijest mlade hrvatske demokracije redovito osuđena na propast? Naime, među 106 tisuća osvojenih u Zagrebu ima i dobar dio protestnih glasova koji zeleno-lijevu koaliciju u glavnom gradu ne žele vidjeti ni nacrtanu, slijedom toga stiže i činjenica da bi svaki Tomaševićev izazivač, od HDZ-ova Filipovića do Jelene Pavičić Vukičević, vrlo vjerojatno prikupio trećinu upravo takvih glasova.
Škorin bi izborni i politički kapital zasigurno bio veći da se u kampanji nije obraćao isključivo svom biračkom tijelu, umjesto da umjerenijom kampanjom zagrabi i u bazen birača desnog centra, što je diletantski, pogrešan korak koji su napravili i mnogi prvaci desnice prije njega, prije nego će završiti u ropotarnici političke povijesti.
Profiliranje Domovinskog pokreta tek mu predstoji, a ono nije bez otvorenih pitanja. Istina, Ivan Penava ostao je gradonačelnik Vukovara, osvojili su Slatinu, Županju i Gradinu, no pritom ni Penava u Vukovaru, ni Denis Ostrošić u Slatini, ni Damir Juzbašić u Županji nisu članovi Domovinskog pokreta. Juzbašić im je jučer priuštio otrežnjenje izjavom: “Čuo sam da se gospodin Škoro pohvalio da su osvojili Županju, no to je nekorektna izjava jer smo u ovu priču ušli kao nezavisna opcija i takvi i ostajemo”.
Tri godine do parlamentarnih izbora dug su period u kojem HDZ zasigurno neće prekriženih ruku gledati okrupnjavanje desnice i Škorinu politiku prema kojoj jedino u njegovoj stranci čuče domoljubi, a svi ostali su izdajnici, pa bi Domovinski pokret uskoro mogao postati poligonom za preletačeviće. Na tome putu, Škori predstoji i peglanje neumoljive percepcije i otužnog imidža gubitnika četiriju izbora. Jer, kako bi to, u svom ekspozeu vjerojatno ispred “spalionice” na Mirogoju, rekao genijalni Grunf: Ako želiš pobijediti, ne smiješ izgubiti. Tko izgubi dobitak, dobije gubitak, tako mu Bog pomogao!
