Današnji dan bit će još jedan od onih poslijeratnih, “povijesnih”. U Haagu se izriče konačna presuda Ratku Mladiću. Preoptimistično bi bilo očekivati da nakon 30 godina od početka rata presudom osobi pod čijim su zapovjedništvom počinjeni najveći ratni zločini konačno bude stavljena točka na “i” duge, teške, bolne prošlosti ovih prostora.
Prije tri i pol godine Ratka Mladića, bivšeg zapovjednika Vojske Republike Srpske, Haaški sud osudio je prvostupanjskom presudom na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida, zločina protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja. Proglašen je krivim za 10 od 11 točaka optužnice haaškog Tužiteljstva. Oslobođen je jedino optužbe za genocid nad Hrvatima i Bošnjacima u šest općina u BiH: Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Kotor Varoši, Foči i Vlasenici.
Mladić je prvostupanjskom presudom proglašen krivim i za progone, istrebljenja, ubojstva, deportacije, prisilno premještanje, teroriziranje, protupravne napade na civile te uzimanje talaca. Proces protiv Mladića počeo je u svibnju 2012. godine. Izvedena su 592 svjedoka, predočeno oko 10.000 dokaznih materijala. Optužnica je prvotno podignuta 24. srpnja 1995. Nakon što je Mladić bio u bijegu gotovo 16 godina, uhićen je prije 10 godina u Srbiji i prebačen u Haag. Prije, a i poslije toga svjedoci smo potpuno različitih interpretacija njegove ratne uloge i odgovornosti za počinjene zločine. Većina Srba i danas je, unatoč dokazima, sklona tvrdnji da je on heroj, a ne zločinac.
Zato je izgledno da će današnja drugostupanjska presuda Mladiću, ma kakva bila, ponovno podići međunacionalne tenzije u BiH. Sigurno je da neće biti svi zadovoljni. Zapravo, zadovoljstvo jednih bit će proporcionalno ljutnji drugih. To je uobičajena slika u BiH kada se dočekuju presude iz Haaga. Budućnost u BiH nikako da pobijedi prošlost, a dobrim dijelom i zbog toga što suđenja ratnim zločincima nisu završena ni tri desetljeća od početka rata. Narodima u BiH, zbog odugovlačenja pravde, ne omogućuje se pomirba. Možda nikada, a sigurno zadugo, tri naroda u BiH neće isto ili slično gledati na rat iz devedesetih, pa ni na odgovornost, zločine i njihove kvalifikacije.
“Na terenu” je, nažalost, mnogo toga što će ratnu prošlost držati u sadašnjosti. Mjesec dana nakon presude Mladiću bit će još jedna godišnjica Srebrenice, pokapat će se žrtve čije se kosti i danas pronalaze po okolnim šumama, u masovnim grobnicama. Zločin u Srebrenici potvrđen je presudama međunarodnih, domaćih i sudova u regiji. Označen je kao najteži zločin počinjen na europskom tlu nakon II. svjetskog rata.
Nekoliko dana prije presude Mladiću, protekloga vikenda, oči javnosti bile su uprte u dvorište starice Fate Orlović u blizini Bratunca u istočnoj Bosni. Srušena je srpska crkva sagrađena u njezinu dvorištu koja je izgrađena u vrijeme dok je ona s djecom bila u progonstvu. Više od 20 godina borila se za njezino rušenje, uspjevši doći do Europskog suda za ljudska prava. I to rušenje nelegalno izgrađene pravoslavne crkve svojevrsna je poruka prije presude Mladiću i godišnjice Srebrenice.
Ratko Mladić ostat će upamćen i kao jedan od rijetkih aktera rata koji je do kraja procesuiran za zločine i u Haagu i pred pravosuđem neke od zemalja gdje su vođeni ratovi devedesetih. On je svoj krvavi pohod imao i u Hrvatskoj kao zapovjednik Kninskog korpusa “JNA”. Postrojbe pod njegovim zapovjedništvom napadale su Šibenik, Zadar, Vrliku, Kijevo i Škabrnju, u kojoj su 18. studenoga 1991., istog dana kad je pao Vukovar, ubijena 43 civila i 15 vojnika. U Hrvatskoj je osuđen za dio zločina. Sud u Šibeniku u srpnju 1992. Mladića i još šest osoba osudio je na kaznu zatvora od 20 godina. U prosincu 1995. Županijsko državno odvjetništvo Mladića i još tri osobe optužilo je da su 1991. isplanirali i u siječnju 1993. organizirali rušenje brane i hidroelektrane Peruća u cilju potpunog potapanja civilnih i gospodarskih objekata i ugrožavanja nastanjenih stanovnika nizvodno od brane i rijeke Cetine u Sinju, Trilju i Omišu. Zbog tih događaja današnja presuda pozorno će se pratiti i u Hrvatskoj.
Ratna prošlost i njezino nasljeđe stvaraju začarani krug iz kojeg narodi u BiH i susjednim zemljama nikako da iziđu. Možda bi oni i htjeli, ali političari se potrude svakom svojom izjavom debelo podcrtati zločine drugih. Tako će biti i danas. Na kraju haaškog puta okovi prošlosti narode na Balkanu drže zarobljenima u vlastitim istinama. U njima ne postoje zločinci. Postoje samo heroji koji su ubijali uime svojih naroda. Mladić je prednjačio. Iako je duboki starac, Mladić će biti jedan od rijetkih Srba koji će konačnu presudu dočekati živ. Njegovi ideolozi Milošević, Kovačević, Dokmanović, Babić, Talić, Deronjić, čekajući kaznu, umrli su u zatvoru ili su počinili samoubojstvo. I Mladić je, zločinima koje je počinio, “osigurao” sebi doživotnu robiju. •
