Za sve one koji nisu pročitali zadnju kolumnu moram napraviti mali uvod. Pisao sam o tome kako su me vlasti Japana istražile prije nego što sam dobio odobrenje za preuzimanje veleposlaničke dužnosti. Tražili su informacije preko službenih kanala, slali novinare da sa mnom rade intervjue. Ja nisam želio biti nespreman, učio sam puno o BiH, iako sam već dosta toga znao. Morao sam biti informiran, morao sam ozbiljno predstavljati svoju zemlju i pokazati kako je BiH puno više od zemlje koja je pretrpjela veliku tragediju u ratu. Nakon što sam završio s japanskim novinarima tražio me je japanski veleposlanik iz Beča. Ali ni to nije proteklo bez problema. Ja sam bio zauzet u operacijskoj dvorani. Nisam mogao ostaviti svoje pacijente niti bi to ikada učinio. Kad sam konačno završio operaciju i javio se u našu administraciju gdje me je čekao, bilo je kasno. Veleposlanik iz Japana ispričao se i otišao s nadom da ćemo se vidjeti kasnije. Uskoro je stigao odgovor vlade Japana da se ne protivi mom dolasku u Tokio kao veleposlanik Bosne i Hercegovine. Vijest o tom intervjuu je tada objavljena u Japan Timesu, a to su jedne od dvaju novina koje u Japanu izlaze na engleskom jeziku. U tom vremenu bio je prisutan UNPROFOR koji je pomagao čuvati red i sigurnost zajedno s domaćom policijom. Neki od tih stranih policajaca su bili iz Gane. Neminovno, kad su čuli da ovdje ima liječnik iz Gane potražili su me. Jednog dana nakon dugog rada u bolnici došao sam u stan i zatekao posjet upravo ovih policajaca iz Gane. Dugo su ostali jer im je bilo drago što me vide iako sam ja bio umoran. Moj je stan tada bio smješten između dvije policijske postaje. Kad su konačno otišli, a to je bilo negdje oko 22 sata. Ja sam ubrzo otišao u krevet. Kasnije sam čuo neke eksplozije, ali sam sve uklopio u san dok me nije probudila moja pokojna žena Hana. Rekla je da su ponovno počeli granatirati. Čini mi se da je moj odgovori bio “što će im tako loša i staromodna navika”. Tada sam uočio da spavam u krevetu punom stakla. Pokušaj da iziđemo iz sobe bio je nemoguć jer je štok pao i prepriječio put. Jedva smo izišli iz spavaće sobe, a onda sam primijetio da mnogo automobila gori pred policijskom postajom. Kasnije sam čuo da je neki terorist aktivirao autobombu pored zgrada do naših i stvorio užasan kaos. Nakon ove nesretne epizode ništa slično nije se dogodilo do mog odlaska u Japan. Priprema za odlazak je počela brojnim predavanjima koja su se održavala u Sarajevu. Tu smo imali profesora, diplomata iz raznih zemalja koji su nas upoznali s radom u diplomaciji. Nakon Sarajeva smo nastavili pripreme u Njemačkoj u mjestu Obermerganu blizu austrijske granice i ovdje smo imali intenzivan rad koji je trajao od jutra do večeri.
Prisutan je bio skoro cijeli diplomatski korpus BiH. Predavanja su vodili stari iskusni diplomati. Predavanja koja su trajala gotovo mjesec dana bila su srž pripreme za odlazak na dužnost. Pored brojnih predavanja i vježbi morali smo položiti i pismeni ispit koji su ocijenili. Nakon toga slijedi diploma o položenom ispitu. Nakon takve intenzivne pripreme mi smo se konačno vratili u BiH, gdje smo nastavili s daljnjom pripremom. Nakon sve ove pripreme svaki budući veleposlanik je bio dužan prezentirati pismeno svoje viđenje odnosa BiH i mjesta budućeg službovanja u ovom slučaju Japana. Ova prezentacija uključuje plan razvoja, odnos BiH i Japana u svim sektorima bilateralno kao i multilateralno. U razgovoru s mojim dugogodišnjim prijateljem pokojnim Arcllie Makenzie postavio sam mu pitanje o osnovnom zaduženju jednog veleposlanika. On je u najkraćem odgovoru na moje pitanje rekao da je u biti veleposlanik dužan stvarati prijateljstvo s domaćinom. Zauvijek sam zahvalan na savjetu jer me je ovaj savjet vodio u mom radu tijekom boravka u Tokiju-Japanu. U sklopu tih priprema bio je posjet u Neum i Banju Luku gdje smo imali susret s predsjednikom Vlade RS Miloradom Dodikom. Prije nego smo se konačno razišli da bi se spremili svaki na svoj put imali smo susret s članovima Predsjedništva BiH. Tek nakon ocjene pismenog odgovora o planu rada u svoju postaju u Tokio konačno sam dobio zeleno svjetlo za odlazak u Japan. Bila je to velika čast, ali i veliki posao. BiH je bila označena kao zemlja prekrivena minama, zemlja koja je bila označena crvenom bojom na svim kartama. Ponosan sam što sam mogao doprinijeti da se promijeni slika o stanju u Bosni i Hercegovini u svijetu.
