Koliko je ratova trebalo proći i koliko je rovova na Neretvi, Drini, Savi i Uni-drugim ratištima i stratištima - ljudskim leševima trebalo zatrpati da bi pučki pjesnik, u očaju, svojoj zemlji zapjevao:
'Bosno moja, krvava haljino, s tebe, uvijek započinje kavga. Krvava - svaki put sve krvavija i krvavija.'
Je li zemljopisni položaj Bosne i Hercegovine toliko značajan, krije li se u njenoj utrobi toliko blaga da je zbog toga, u svojoj višestoljetnoj povijesti, na udaru jednih i drugih? I svakoga tko namiriše da bi mu prodor do njenih istočnih, zapadnih, južnih ili sjevernih granica (svejedno je!), mogao biti uspješan. Ili je posrijedi nešto drugo, nešto neshvatljivo, neobjašnjivo i zdravom ljudskom razumu nedokučivo!?
Pišući ovu kolumnu sjetih se slavnog nobelovca Ive Andrića i njegovog pisma iz 1920. godine. Od pisma je prošlo skoro cijelo stoljeće. A ono kao da je jučer zaprimljeno na željezničkoj postaji u Slavonskom Brodu.
Na željezničkoj postaji u Slavonskom Brodu, student i budući slavni nobelovac, čeka vlak kojim namjerava otputovati u Zagreb. Ponoć je. S kolegom iz sarajevskih srednjoškolskih dana sjedi na putničkom kuferu, raspravlja i pripovijeda:
Bosna je divna, zanimljiva, po svojoj prirodi i po svojim ljudima, nimalo obična zemlja. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovjek krije u sebi mnogo moralnih vrijednosti koje kod drugih naroda, u drugim zemljama, teško je sresti. Ali, vidiš... Ima nešto što bi ljudi iz Bosne ili makar ljudi tvoje vrste, morali uvidjeti, znati i nikada ne izgubiti iz vida. Mi smo osuđeni živjeti na dubokim slojevima eksploziva koji se, s vremena na vrijeme, pali. Ispod nas, ispod svega, kriju se, u neprozirnim dubinama, čitavi uragani sapetih zbijenih mržnji koje sagorijevaju i čekaju svoj čas. A onda ta ista mržnja digne čovjeka na čovjeka, baci u bijedu i nesreću ili pod zemlju otjera i jednoga i drugog. Kako tome stati ukraj? - pita se mudri Andrić.
Na prostoru ispred Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače, na malome travnatom platou, u svako doba dana i noći, putnika namjernika i slučajnog prolaznika, zamišljenog pogleda, dočekat će i ispratiti spomenik kraljice Katarine Kosače, vjerodostojan rad Željka Marića, istaknutog mostarskog kipara.
Pred kraj petnaestog stoljeća, posljednja bosanska kraljica, rođena u Blagaju kod Mostara (1425.), morala je spašavati živu glavu. Morala je napustiti svoje kraljevstvo i preko Dubrovnika potražiti utočište u vječnom gradu Rimu. Osmanlije nikome nisu praštale. A što bi i samoj kraljici nešto oprostili?
Nesretna zbog gubitka kraljevstva, još više zbog gubitka djece, kraljica se teško mirila sa svojom sudbinom. Svjesna kraja svoga životnog puta, pred šestoricom svećenika franjevačkog reda u Rimu, napravila je oporuku i svoju kraljevinu ostavila na upravljanje Svetoj Stolici dok se njena djeca ne vrate iz turskoga zarobljeništva.
Djeca se nisu vratila. Kraljica je završila svoj životni put (1478.), a njeno kraljevstvo, nekoliko idućih stoljeća, nastavilo je živjeti u drugim okolnostima, s drugim svjetonazorima. Bila su to teška, surova i krvava vremena. Stoljeća u kojima je okupator imao neograničenu vlast i neograničena prava.
Mogao je uzeti svako dijete koje mu se svidi i odvesti ga u janjičare. Imao je pravo ius primae noctis, imao je pravo prve bračne noći. Mogu li se zamisliti teže, crnje i nesretnije godine kada mlada žena, na pragu novoga životnog puta, bjelinu svoje nevinosti mora podijeliti s čovjekom s kojim je ništa, baš ništa ne veže!? Naprotiv!
Kraljica Katarina
Bosna i Hercegovina po mnogočemu jedinstvena je zemlja. Jedinstvena je i po tome što još nitko, baš nitko, na ozbiljan i odgovoran način, nije postavio pitanje povratka zemnih ostataka svoje posljednje kraljice. A oni, u rimskoj crkvi Aracoeli, leže 536 godina i čekaju povratak u Srednju Bosnu. Čekaju uskrsnuće u svojoj Kraljevoj Sutjesci.
Je li, uopće, narod koji, u godinama slobode i mira, nije u stanju ili, možda, ne želi, zemne ostatke svoje posljednje kraljice vratiti u domovinu, dostojan samostalne države?
U našem narodu vlada uzrečica:
'Ničija nije do zore gorjela!'
Tako je došao i kraj moćnome Osmanskom Carstvu.
Na vrata Bosne i Hercegovine pokucalo je novo carstvo. Pokucao je novi okupator. Zbog gubitka teritorija u Furlaniji, Lombardiji i Veneciji, na Berlinskom kongresu (1878.), Austro-Ugarskoj Monarhiji dano je pravo da anektira prostore Bosne i Hercegovine. Bio je to čisto trgovački posao. Bila je to naknada za izgubljene prostore u Furlaniji, Lombardiji i Veneciji.
Kada čovjek spozna ovu povijesnu istinu, mora se upitati – vladaju li još uvijek u međunarodnim odnosima pravila kompenzacijskih poslova s tuđim teritorijem? Ako je to tako, odmah se moramo zapitati - što ovu zemlju, što li Bosnu i Hercegovinu, čeka u nekome novom, drugom povijesnom trenutku!?
Prije nekoliko dana, moćni i odvažni Vladimir Putin, kaže:
Krim je za nas riješena stvar! Stanovništvo je glasovalo za odcjepljenje. To je neosporna činjenica i to se mora poštovati!
Kada bi se u našoj zemlji poštovao Putinov princip, volja konstitutivnih naroda i pravo na referendumsko izjašnjenje i odcjepljenje, što bi se dogodilo?
Odgovorite - sami za sebe!
Veliki se uvijek namire. Naravno, na račun onih koji im se ne mogu oduprijeti. Uspostava nove vlasti donijela je velike žrtve, krvave ručke i još krvavije večere -kako pjeva pučki pjesnik.
Tako je bilo sve do 1914. godine. Do Sarajevskog atentata i metka Gavrila Principa. O burnim vremenima aneksije i okupacije zorno svjedoči veliko, zaboravljeno austrijsko groblje na južnome izlazu iz Mostara. Za cara i Monarhiju živote su ostavili mladi ljudi. Hans, Johann, Otto. Šećem grobljem i vidim da je tek punoljetne mladiće, snagom carskog ukaza, netko pokupio i poslao na daleka hercegovačka ratišta. Poslao u sigurnu smrt.
Na jedno drugo groblje, groblje u nastajanju, upozorio me književnik Dragan Marijanović, neponovljivi mostarski putopisac. Tamo, iznad grada, na prostoru Grabove Drage, trebalo bi biti podignuto novo groblje u koje će se sabrati kosti stotine nesretnika koji su svoje živote ostavili u hercegovačkim vrletima, u Drugome svjetskom ratu.
Čitajući Draganove hodopise, uvijek ostajem zatečen onim do čega dolazi i kako to opisuje. Zato ovu kolumnu posvećujem književniku Draganu Marijanoviću, neumornom putopiscu i njegovom STOTOM hercegovačkom hodopisu. Toliko spisateljskog truda, mara i ljubavi za opisom nepoznatih dijelova Hercegovine, ne bilježi nijedna godina i nijedno stoljeće.
Dragan Marijanović
Pred nama je mjesec lipanj 2014. godine. On bi nam, kao i onaj iz 1914. godine, mogao donijeti nove nesporazume i nove, ovoga puta, znanstvene kavge. U Sarajevu se priprema veliki znanstveni Simpozij o uzrocima početka Prvoga svjetskog rata. Svoje sudjelovanje prijavilo je 27 zemalja i stotinu pedeset sudionika. Nasuprot ovome, svoje sudjelovanje odbile su Rusija, Srbija i Republika Srpska. Odbili su njihovi znanstvenici i znanstveni instituti. Svi! Dovoljno za ozbiljne znanstvene nesporazume i druge kavge.
U nekim zemljama dobrano su odmakle pripreme za velike različite svečanosti. U obnovljenoj sarajevskoj Vijećnici, u subotu, 28. lipnja, na dan atentata, muzicirat će bečki filharmoničari, a na drugome kraju zemlje svirat će neki drugi glazbenici. Razgledat će se obnovljena kuća Gavrila Principa i slaviti njegov osloboditeljski metak. Sarajevo slavi jedno, Banja Luka se klanja drugome. Bosna je pocijepana zemlja! Nema sreće - ni na vidiku!
Zapravo, što se tu ima slaviti?
Prvi svjetski rat iza sebe ostavio je pustoš od 20 milijuna mrtvih vojnika i civila i 20 milijuna trajno unesrećenih ljudi. Stvorio je novi međunarodni poredak koji je u sebi nosio klicu još krvavijih sučeljavanja u dolazećim svjetskim obračunima. Ujedinjeno englesko kraljevstvo, rusko carstvo i francusko republikanstvo, stvorili su Antantu; njemačko carstvo, Austrougarska Monarhija i dijelom Osmansko Carstvo - sile Osovine. Stvorili i utaborili se čekajući priliku da pod svoju šapu vrate izgubljene kolonije rasute po Europi i cijelome svijetu.
Zato bi u subotu, 28. lipnja, na dan atentata, trebao umuknuti svaki glas i svako glazbalo. Diljem svijeta trebaju biti upaljene svijeće za milijune ljudi koji su ostavili svoje živote na stranicama najtamnije i najsramnije povijesti ljudskog bezumlja.
Prvi svjetski rat okončan je Versajskim sporazumom 1919. godine. Njemačko carstvo izgubilo je svoje kolonije, Austro-Ugarska Monarhija i Osmansko Carstvo nestali su s povijesne scene. Stvorene su nove države i Liga naroda. Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, u novim društvenim okolnostima, nastojale su očuvati svoju kolonijalnu prevlast, Rusija napraviti prodor prema Balkanskom poluotoku i Jadranskom moru, Osmansko Carstvo očuvati Dardanele i prolaz prema Sredozemnom moru. Borba za prevlast dovela je do novoga svjetskog sukoba neviđenih i nezapamćenih razmjera. O Drugome svjetskom ratu sve je napisano.
Kada je, pod konac dvadesetog stoljeća (1989.), pala dugačka betonska barijera koja je razdvajala Zapadni od Istočnog Berlina, kada je pao jedan društveni poredak, raspala se i Jugoslavija. Raspala se versajska tvorevina, a njenim prostorima potekli su potoci krvi. Dvadeset godina kasnije, na granicama ne tako daleke Ukrajine, utaborile su se velike, najveće ovovremene sile. Tko zna što spremaju i što nas čeka u stotoj godini od Sarajevskog atentata i početka Prvoga svjetskog rata.
Vremena su postala takva da se ničemu dobrom nije nadati. Taraba na rijeci Drini je popustila. Bosna je razgrađena zemlja po kojoj gazi kako tko hoće. Daytonskim sporazumom (1995.) ona je, kako je nazivaju i njeni kreatori, postala luđačka košulja.
Član Predsjedništa Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović odlazi sam, kako kaže, u Istanbul bratu Erdoganu, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodig u Petersburg moćnome Vladimiru Putinu, a dr. Dragan Čović, lider, u ovome trenutku, po mnogočemu marginaliziranog naroda, u Zagreb do bešćutne, neinventivne i nezainteresirane Republike Hrvatske
Ničemu se ne treba čuditi. Luđačka košulja ne da se otkopčati.
Novi listopadski izbori, ako je suditi po onima koji se za njih spremaju, neće ništa novo ni dobro donijeti. U našim domovima neće biti svjetlije ni veselije, u pohabanim odijelima neće biti ugodnije, a u praznim trbusima osiromašenih radnika, ni na trenutak neće biti toplije.
Zato treba moliti Boga da nas, nakon svega, poštedi novih atentata i prigodničarske glazbe Bečke, Berlinske, Rimske, Moskovske ili Istanbulske filharmonije.
Taraba je popustila!
Na sve treba biti pripravan!
