Po svojoj prirodi i svojim ljudima Bosna i Hercegovina je zanimljiva zemlja. I lijepa je! To će reći svatko tko se u miru, i s dobrim namjerama, prošeta ravnom Posavinom, doživi kanjon rijeke Drine, Vrbasa i Neretve, popne se na vrhove Vlašića, Bjelašnice i Jahorine ili se južnim krakom spusti do obale sinjega mora. Bosna je zemlja lijepog pripovijedanja, lirske narodne pjesme i tople duše.
“Bolje biti malo slijepa nego previše lijepa”, kaže pučka poslovica. Plaća li Bosna i Hercegovina danak svojoj ljepoti, zelenim šumama i proplancima, bistrim jezerima i rijekama, plavetnilu mora, žarkom suncu, sjajnom mjesecu i raskoši mediteranskog juga pa se njezine granice, iz stoljeća u stoljeće, uznemiravaju?
Mira im se ne da!
Kao da je na društvenoj sceni repriza davne 1404. godine. Po povratku iz Visokog, s krunidbe bosanskog kralja, dubrovački poklisari Velikom vijeću i svome knezu pisali su:
“Presvijetli kneže, zemlja je u općem rasulu. Od potopa nije se svijet toliko smeo i uznemirio kao ovaj u Bosni.” Od tada do dana današnjeg kao da se nebo nad našom zemljom zatvorilo pa ne prima joj ni tužbu ni molitvu.
Za nekoliko dana marom, velikim troškom i još većom ljubavi gospođe Snježane Kopruner, plemenite Zadranke, bit će svečano otvorena obnovljena rodna kuća nobelovca Ive Andrića (1892. – 1975.). Ovu kolumnu s nekoliko riječi i nekoliko redaka posvećujem našem nobelovcu, njegovim životnim zapletima i događaju dostojnom velika poštovanja i naklona do poda.
Uz Bosnu, rodni grad Travnik, Hercegovinu i Mostar Ivo Andrić bio je emotivno vezan.
“Bosna je moja najbliža i najdraža rodbina. Sve moje je u Bosni. Kada bih ponovno dolazio na svijet, bio bih nesretan kada se opet u Bosni ne bih rodio. U mom rodnom gradu sunce kasno izlazi i rano zalazi. Ali kada grije, grije jače i snažnije nego i u jednoj drugoj bosanskoj varoši ili varošici”, tako je govorio i pisao.
Odnos prema rodnoj postojbini ovjerio je suhim pečatom. Novac koji je dobio od Nobelove nagrade za književnost i dvije druge društvene nagrade, do zadnjeg dinara, darovao je za utemeljenje knjižničarstva u Bosni i Hercegovini. Sve za prosvjetu i prosvjećivanje!
Bila su to ogromna novčana sredstva. Milijunski iznos u američkim dolarima. Svakom čovjeku tolika gomila novca osiguravala je poslugu do podne, drugu poslijepodne, a do kraja života – mir i spokoj. Nigdje nisam naišao na ovakav odnos književnika i umjetnika prema rodnom kraju. A opet!
“U Hercegovini se lakše hoda, bolje vidi i brže misli. To je zemlja posebnih ljudi. Mostar je sa svojom gizdavom i neprolaznom ljepotom poput talijanske Firence, a Stari most kao najljepša djevojka što je u vodu zagazila pa suknju malo podigla da je ne bi skvasila.”
Radovao se dolascima u rodni kraj i Hercegovinu i sretno pjevušio:
“Mrki brče, gdje ćeš zanoćiti? U Mostaru ili u Travniku?”
Ta dva grada bila su njegova duhovna polazišta.
U popularnoj narodnoj pjesmi sevdalinki netko žali za ovim, netko za onim, a jedan zaljubljeni mladić najviše. Zna da dragu vidjet’ neće, šeće mostom Mehmed-paše Sokolovića i pjevuši:
Prođoh Bosnom kroz gradove,
a ne nađoh srcu mira,
jedna stara uspomena
osjećaje moje dira.
Kad god sam, kao putnik i namjernik, prošao kroz Kreševo, Fojnicu, Guču Goru, Novu Bilu i Tolisu, popeo se na obronke Bobovca i vratio u Kraljevu Sutjesku, u mojoj duši zavladao bi neobičan mir. Spokojna tišina. Kad god sam prenoćio u srednjoj Bosni, sreo bih draga prijatelja, pronašao neku sitnicu, staru knjigu, običan kamenčić, piljak i nadu da će Bosna ponovno zasjati kraljevskim sjajem. Ima li netko tko bi umornoj zemlji mogao vratiti mir, spokoj i dostojanstvo, da u prirodnoj ljepoti rascvjeta i sretno zagrli svoju posestrimu, Zemlju humsku? Hercegovinu.
Ima li netko tko bi mogao zaustaviti podjele koje idu sve dublje i sve šire, koje hoće zakopati svaku svjetlost, nadu i utjehu? Mogu li franjevački samostani, kao utvrde, bastioni povijesti, kao stoljetne baklje i svjetiljke na Bradini, na Makljenu ili u miru božanskog Šćita, zaustaviti podjele?
Putopisci, svi odreda, kažu da je usmena predaja u našoj zemlji iznimno snažna. Istina je! U Bosni se lijepo priča. To kazivanje može se mjeriti s pričama u drugim velikim poznatim europskim zemljama. Kada bi ljudi mnoge stvari znali, nestale bi predrasude – Bosna ovakva, Bosna onakva, Bosna nikakva. Površno poznavanje vrelo je različitih zabluda. Jedna od tih posebna je i zanimljiva.
Nakon primanja Nobelove nagrade za književnost, Ivo Andrić zadržao se u Beču. Želio je predahnuti, odmoriti se i posjetiti drage prijatelje. U Austriji i njezinu Grazu (1924.) obranio je doktorsku disertaciju “Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine”.
Za vrijeme svečane večere jedan austrijski književnik, pritom i prijatelj, obratio mu se s neobičnim pitanjem:
“Ovdje, Ivo, nitko ne vjeruje da je čovjek iz Bosne mogao napisati ovako veličanstvena književna djela. Više puta sam čuo da ste Vi u Bosnu došli odnekud…”
Iznenađen takvim pitanjem, Ivo mu je rekao:
“Ja sam, kako se kod nas kaže, Bosanac s dna kace.”
Pet godina nakon dodjele Nobelove nagrade, dok se Andrić slavio u svakom kutku kugle zemaljske, jedan bosanski akademik piše:
“Ivo Andrić nanio je Bosni više zla nego sve neprijateljske armije zajedno!”
U istom stilu, još crnjom tintom, piše sarajevski tehnički znanstvenik. Predratni komunistički poletarac (1942. – 2012.), za čiju doktorsku disertaciju tvrde da je, od korice do korice, prepisan rad jednog hrvatskog politologa, piše:
“Ivo Andrić je đubre i smrad. Njegova doktorska disertacija najgori je politički pamflet.”
Književnica Isidora Sekulić svom prijatelju kaže:
“Ne znate Vi njega. On mrzi Srbiju. Cijeli Beograd je protiv njega. Cijeli svijet o njemu misli najgore!”
Glasoviti srpski književnik Dobrica Ćosić podvriskuje i kaže:
“Ivo Andrić je mračni egocentrik!”;
“Razularena komunistička rulja”, piše njemački književnik Martens, “sudila je po sebi i na svoj način; uglavnom okrutno, krivo i pogrešno. Opasniji su od svake rulje koju povijest pamti.”
S druge strane Ivan Lovrenović, jedan od najumnijih ljudi našeg vremena, književnik dostojan svakog priznanja, pa i Nobelova vijenca, kaže: “Svako Andrićevo slovo, svaka misao i svaka napisana riječ na razini je apsolutne i najviše estetske vrijednosti.”
“Nema sumnje da sam Hrvat po rodu i rođenju. Nisam zvan da sudim o tome čiji sam ja književnik. Uzeo sam princip: radi svoj posao i ne okreći se ni lijevo ni desno i bar za jedan glas umanji dreku oko nas. Jer sačuvati glavu na ramenu pravo je umijeće”, govorio je slavni književnik nobelovskih visina.
Uspjeh je događaj koji čovjeku može vrat polomiti. Kada čovjek doživi uspjeh i dosegne nebesko-nobelovske visine, proradi zavist nemoćne i zlurade okoline. Tako je naš nobelovac postao gad, đubre, smrad, mrzitelj, crni egocentrik, škrtac. Bolesni škrtac. Unatoč spoznaji da je “škrtac” svom kraju darovao milijun američkih dolara.
Istina, u Društvo književnika u Beogradu dolazio je sam. Sam bi sjeo, naručio ono što je želio popiti i pojesti. Nakon objeda ustao bi, platio i otišao. Pri dolasku rekao bi dobar dan, a pri odlasku doviđenja. I ni riječ više. Tako iz dana u dan. U jedan beogradski antikvarijat redovito je dolazio i tražio stare knjige koje su ga zanimale. Tek poneku riječ razmijenio bi s prodavačem. Prodavač, vremešan čovjek, požalio se: “Gospodine Andriću, slabo vidim, uskoro ću oslijepjeti, zdravstveno osiguranje ne priznaje mi troškove puta i operacije u Švicarskoj. Nemam izlaza…”
Površnom poznaniku iz antikvarijata Ivo Andrić uplatio je troškove puta i operacije. Toliko o bolesnom škrcu.
Jednom prigodom, za vrijeme godišnjeg odmora, s Brijuna sam se zaletio do Trsta. Nije daleko. Sat lagane vožnje. Neočekivani pljusak nošen čudnim kosim i hladnim vjetrom natjerao me pod prvu nadstrešnicu. Na svu sreću pa tako bijaše.
Kada se nevera primirila, na zidu susjedne zgrade ugledao sam veliku bijelu, lijepo oblikovanu mramornu ploču na kojoj piše:
“U ovoj zgradi je od 1923. do 1925. boravio i radio Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost.”
Talijansko ministarstvo kulture mramornom pločom posvjedočilo je da je u njihovoj zemlji, u gradu Trstu, na tom mjestu dvije godine boravio književnik Ivo Andrić. Rodni grad Ive Andrića šuti!
Ni ulice, ni trga, ni škole, ni ustanove s njegovim imenom. Bosna i Hercegovina, Srednjobosanska županija i grad Travnik crveni su od stida. Da sam ja netko, kako pjevaju slavni Indeksi, onda bi ulica Zenjak, u kojoj se nalazi Andrićeva rodna kuća, bila preimenovana u Ulicu Snježane Kopruner. Ne bi to bilo previše. Jer da nije ove plemenite Zadranke, iz oronule kuće Ive Andrića i dalje bi se širio miris ćevapa i bijelog luka.
Prije nekoliko dana, u samo predvečerje, šetao sam Travnikom i njegovom glavnom ulicom. Promet vozila je obustavljen. Ljudi bezbrižno šetaju, djeca trčkaraju. Zastao sam ispred franjevačke crkve sv. Ivana Krstitelja. Crkva je izgrađena 1888. godine. Posvetio ju je vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler (1843. – 1918.).
Dvorište crkve ograđeno je kamenim zidom visine pola metra. Na zid se naslanja ukrasna željezna ograda. Visoka je jedan metar. U parku ispred crkve, među rascvjetalim ružama, ispod svjetla izvija se mramorno poprsje i postolje na kojemu piše:
“U ovoj crkvi kršten je zakoniti sin Antona Andrića i Kate rođene Pejić – Ivan Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.”
Svećenici franjevačkog reda o svemu vode brigu.
Kraju ove kolumne pristaju stihovi Rikarda Katalinića (1869. – 1954.):
Palače su ionako puste,
pomalo se ruše,
baš u nove i slobodne dane,
samo crkva stoji, zapis naše duše,
i Gospoda moli da nam sunce grane
