Zoran Milanović počeo je, pa završio prvu godinu svog predsjedničkog mandata s umjetnicama. Prvo bijaše Josipa Lisac, a onda u furioznom finišu Vedrana Rudan, kojoj je javno pokazao što misli o njezinoj umjetnosti. U međuvremenu, nije se međutim bavio umjetnosti, nego žestokom politikom za kojom će mu njegovi birači sigurno dati više plusova nego minusa. Milanović kod ljudi izaziva suprotstavljene emocije, no mora mu se priznati da je unikatni hrvatski političar koji niti glumi, niti je lažljivac, niti ga muči nesanica u iščekivanju mjesečnog rejtinga i vjerojatno je to razlog što može biti korak ispred ostalih.
On je pametan, pomalo bahat, tvrde i ne odveć velik radnik, dakle klasični Hrvat, ali s oproštenjem, potentan, pa i prepotentan lik, ima o svemu svoje mišljenje, ne libi se od konfrontacije s bilo kime, premijerom, analitičarima, B.a.B.ama, novinarima i to je, kako kome, simpatično ili nesimpatično. Služi kao dobar, više-manje neutralan korektiv u odnosu i na Vladu, vlast i nekakvu opću javnost. Ne ustručava se reći što misli o Vladi, političkom polusvijetu kojeg se mnogi ne usude tretirati niti osuđivati, jer bi mogli biti shvaćeni kao politički nekorektni. On sa svog brda promatra što se događa i reagira tamo gdje se njemu čini da je potrebno. I kada spazi plijen, onda se sa svog Pantovčaka strelovito sjuri u napad poput kopca s 350 kilometara na sat. U tome je bistar, dovoljno hrabar da uskoči kada to emotivno osjeti. To bi bio njegov grubi opis koji pristaje uz čovjeka od “krvi i mesa”. U tome rijetko promaši, a možda bi mu najveći minus bilo ono druženje s nekim opskurnim likovima iz kluba u Slovenskoj, no i tu mu neki vjeruju da je razlog njegovih odlazaka bio čisto hedonistički, da je, ako ćemo se šaliti, bio u traženju druge vrste jelovnika, manje nutritivno korektnog kakvog ima kod kuće. No, ono što nije šala jest da mu je supruga Sanja iznenađujuće dobro u prvoj godini mandata čuvala leđa i, gdje se ona, za razliku od vremena kada je bio premijer, kao prva dama često i neovisno o njemu javno pojavljuje, to je vrlo profesionalno i sve što radi na svom je mjestu.
Dio njegovih desnih birača zamjerit će mu što je, kako oni misle, preoštar i radikalan prema HOS-u i pozdravu ZDS, dok će realisti inzistirati na tome da predsjednik tu radi razliku između velike žrtve, u pravilu najpožrtvovnijih naših branitelja, i onih koji su voljeli njima manipulirati u političke i provokativne svrhe. Premijer Andrej Plenković pokušao se fajtati s Milanovićem u višetjednoj borbi, no na kraju je morao odustati jer taj streetfight ipak nije njegov stil. Plenković se, naime, od svih hrvatskih političara najbolje snalazi u salonskim bitkama po diplomatskim i bruxelleskim hodnicima i tu ima veliku težinu. A Milanović je stasao u grubim zagrebačkim kvartovima, prezire salone i zna se grubo pofajtati. On je često i sam rado isticao svoj moto da je “politika gruba igra i nije za kilavce”. Mnogi se tome danas još čude, no hrvatski suverenisti otvoreno kažu kako vjeruju da se Milanović ne ubraja u one koji bi zeznuli nacionalni interes i prevarili ili ih prodali u ime nekih tuđih interesa.
Milanović je osim toga pokazao da ima empatiju i prema drugima kada je kao premijer spasio stotine tisuća građana, krenuo u rat s bankama i natjerao ih da odustanu od maltretiranja onih kojima su uvalili kredite u švicarcima. Činjenica jest da Milanoviću nikad nije bilo neugodno što ima nacionalni i osjećaj za ljude, što je jako vezivno tkivo za sve one koji su iste osjećaje stjecali u svom domu. Tajna što ga mnoštvo građana podržava, čak i nakon velikih svađa i prekomjernog granatiranja po svima, počiva i na činjenici što i premijer mora cijelo vrijeme imati u podsvijesti da je na Pantovčaku neki frajer koji će sto posto reagirati na svaki njegov potez koji ocijeni krivim ili štetnim za poziciju Hrvatske. To, recimo to tako, pedagoško djelovanje Milanovića zasad se pokazuje pozitivnim za Hrvatsku, a najbolje se vidi i onda kada Milanović beskompromisno staje uz Plenkovićevu Vladu kao podrška njegovoj politici prema zahtjevima susjednih država, očuvanju statusa Hrvata u BiH, kupnji borbene eskadrile ili brzom organiziranju državne pomoći potresom pogođenim krajevima. I premda Milanović mnoge zabavlja, on nije zabavljač. Pogotovo ne kao Stipe Mesić, čija je politika često bila cirkusantska i opasna za hrvatske nacionalne interese.
Osim toga, Milanović je iskusan u politici, bio je premijer, gubio izbore i preživljavao, a to je iskustvo koje političaru puno znači. Tako sazrijevaš. On nije ni socijaldemokrat, ni HDZ-ovac, ni Možemo, ni mostovac, on jednostavno razumije kako ljudi žive i što znači kada ti rata kredita skoči s tri na sedam tisuća kuna. A imati empatiju za obične ljude u Hrvatskoj jest rijetkost. Dakle, ako bi Zoran Milanović ipak nešto trebao odglumiti, vjerojatno bi mu najbolje stajala uloga Prljavog Harryja.
