Stalno se nakon demokratskih izbora u RH postavlja nedemokratsko pitanje: trebaju li pravo glasa imati i Hrvati koji u RH ne plaćaju porez. Vode se umne rasprave i bezumne raspre oko toga, a u Ustavu RH jasno stoji da je to država hrvatskog naroda i svih građana RH. Kao da se pravo glasa stječe poreznom karticom, a ne državljanstvom i domovnicom. Postavlja se i oprečno pitanje: zašto se Hrvatima izvan granica RH ne dopustiti odgovarajući broj birališta i dopisno glasovanje, kao što je to slučaj u mnogim zemljama koje inače služe kao demokratski uzor. Iz inozemstva se poštom može poslati ček, glas ne može! A nitko ni da zucne o tome kako od Hrvata iz dijaspore rodbini u domovini stigne oko osam milijardi kuna preko banaka, a u džepovima preko granice, brat bratu (posebno materi i ocu, baki i djedu) barem još toliko. Pa tako skrbe o svojim sunarodnjacima u domovini (u Ustavu piše da RH treba skrbiti o Hrvatima izvan granica).

A što je s hrvatskim reprezentativcima u brojnim sportovima, koji u RH ne plaćaju porez? Hoće li moći samo igrati za Hrvatsku, a neće imati pravo davati golove, koševe, smečeve, asove, te hoće li Hrvati izvan granice RH imati pravo glasno navijati? Neki dobiju katar na želucu kad na rukometnim utakmicama u Kataru vide hrvatske zastave iz Livna i Kupresa. Hrvatske reprezentacije u brojnim sportovima bez igrača koji u Hrvatskoj ne plaćaju porez doživljavale bi porazne poraze!

Analitičari kažu da je dobro da glasovi Hrvata u BiH nisu odlučili na predsjedničkim izborima u RH, a malo se priča o tome koliko su bili odlučni kad se odlučivalo o sudbini RH. Hrvatska bi se trebala malo više umiješati oko postizanja stvarne jednakopravnosti Hrvata u BiH pa mnogi ne bi puno ni marili za izbore u matičnoj domovini. Iako na to imaju ustavno pravo. Hrvatska bi trebala više mariti oko toga da mnogi Hrvati koji su rođeni u BiH, a žive u RH, glasuju na izborima u BiH.

Nitko ni riječi o tome koliko milijardi Hrvatska dobije od izvoza robe u BiH, ponajviše zahvaljujući bh. Hrvatima. Samo voda iz jednog jezera iz hrvatskog dijela BiH daje Hrvatskoj mnogo puta više nego što RH daje svojim sunarodnjacima u BiH za kulturne projekte. Puno puta više bh. Hrvati daju RH za raznu nekulturnu robu. Koliko bh. Hrvati matičnoj državi pošalju novca uvozom obične vode u bocama, a da o bačvama i bocama piva i ne govorimo. Žuja je i u BiH zakon, a Karlovačko gotovo kao ustav. I Hrvati u BiH gucnu koji Pan da osvježe dan.

Mnogi se ujedu za jezik galameći na dijasporu, najvećem “stranom“ investitoru u RH. Samo što ne kažu: Lovu na sunce hrvatskog neba i šutite. Bez prava glasa! Među njima su i neki kojima Bosna i Hercegovina može reći odakle im prezime, a kunu se u Antu Starčevića koji je kazao da se u Bosni i Hercegovini nalazi najbolji dio hrvatskog naroda. Tako reče Starčević, a nitko ga nije vukao za jezik. Kao da je Otac domovine znao da će od tri hrvatska nobelovca dvojica biti iz te BiH. Neće valjda sad netko zbog toga preimenovati ulice Ante Starčevića i nazvati ih po onima koji su domovinu podrivali, rušili i gušili. Previše je Hrvata koji slušaju (i pjevaju) tuđe “narodnjake“, a ne žele ni čuti za glasove svojih sunarodnjaka! Postoji mišljenje da je bez Hrvata u BiH upitna čak budućnost Hrvata u RH. Nekima se ta konstatacija ne dopada, posebno onima koji ne znaju kako brojni zakoni prirode vrijede i za zakone društva.

U Sarajevu su bili ministri vanjskih poslova Njemačke i Velike Britanije s temom o unutarnjim problemima BiH. Valja naglasiti da su hrvatski parlamentarci potaknuli EU da se malo pozabavi oko gorućih pitanja Hrvata u BiH. No, trebat će RH biti upornija oko toga. Što je najavila i Kolinda Grabar Kitarović. Pokazalo se da tri ne ide u dva, a neki nipošto ne žele tri u tri. Valja onda pokušati s četiri ili pet. Samo da se neki ne bi ponašali kao Mujo kad se Fata vratila iz šopinga, a Mujo je upita:

- Zašto si kupila dva para cipela, kravo jedna?

- Zato što krava ima dva para nogu, konju jedan – objasni mu Fata.

Ova kovanica prodaje se i za 35.000 eura. Imate li ju?