Danas je 29. dan veljače - prevrtače, prijestupne 2016. godine Gospodnje. U školi su nas učili kako mjesec ima 30 dana, a zapravo samo četiri mjeseca imaju po tih 30 dana, a to su travanj, lipanj, rujan i studeni, svi ostali, osim veljače, imaju 31 dan. Sve su zakuhali rimski imperatori Julije (Cezar) i August. A bilo je to prije 20-ak stoljeća. Previše se toga iz davnina na poseban način oslikava u vremenu današnjem. Pa tako i danas ratovi niču kao gljive poslije kiše, a od svih gljiva najotrovnija je gljiva od – atomske bombe. Suvremenom čovjeku nameće se i previše toga što je jednostavno neprobavljivo. Treba doista imati jak želudac da bi se provarile silne jezikove juhe, pasje čorbe, vruće popare koje nude masterchefovi domaćih i stranih političkih kuhinja, a bosanski lonac posebna je priča za sebe.
Sutra počinje klimatsko proljeće, nadamo se ne i nešto slično onom političkom “proljeću” od prije dvije godine. Daytonski brak na svoj način opisao je Murphyjev zakon: Živjeti s osobom koju voliš jednako je teško kao voljeti osobu s kojom živiš. No, sve se može poboljšati novim zakonima, boljim od daytonskih, ali i od onih Murphyjevih. BiH se predajom vjerodostojnim zahtjevom za članstvo u EU obvezala nastaviti s ustavnim i sustavnim reformama, ali te reforme ne smiju biti onako pro forme. BiH ne smije previše slaviti zahtjev za članstvo, više trebati slaviti rad na ostvarenju zacrtanih ciljeva. Ne smije se ponašati kao orao koji se nakon lova napio pa se ujutro probudio jako mamuran. Protegne krila i reče: - Kao da sam KOPAO, a ne ORAO!
Ponešto je trebalo naučiti i iz najnovije povijesti, učiteljice, a u BiH i mučiteljice, života. Nadamo se da se u budućnosti nećemo morati složiti s Mujinom konstatacijom:
- Kažu da mudrost dolazi s godinama, a meni se čini da godine dolaze same!
Svako malo čitamo jako puno o turskom upletanju na Balkanu i ruskom sapletanju daytonskih supružnika. Puno se toga zaplotnjačkog mota oko balkanskog plota pa se i na političkoj pozornici i ukupnoj javnoj sceni događa previše toga sličnoga razgovorima (ne)ugodim preko plota između susjeda. Tako jedna susjeda preko plota upita drugu:
- Ej, komšinice, šta ima kod mene?!
BiH je dobila zeleno svjetlo i prošla prvi semafor na putu za Europu. Sad je čeka nekoliko kružnih tokova, a s prvom se nada i brzim obilaznicama. Odgovorni na tom putu ne smiju na sve to gledati kao Ero s ovoga svijeta nakon što je u njegovom mjestu izgrađen vrlo funkcionalan kružni tok: - Lipo je vidit’ ovi kružni tok, samo da ga nije nastovrljilo na srid ceste! BiH se na svom putu prema Bruxellesu mora europski ponašati prema Staroj dami, ali u ujaku Samu preko oceana. Nešto se može naučiti i iz anegdote koja govori o Antunu Gustavu Matošu i dvjema europskim damama na putu vlakom iz Beča u Pariz. Na usputnoj postaji u vlak u kojem je bilo jako puno putnika ušle su dvije dame, odložile su svoje stvari i stale pored A. G. Matoša koji je sjedio. Veliki hrvatski književnik shvatio je da bi kao džentlmen mogao do dalekog Pariza provesti na nogama, a baš mu se sjedilo, drijemalo i poetski sanjalo. Ustao je i obratio se damama:
- Izvolite, nudim svoje mjesto starijoj dami!
Kako su obje dame ostale stajati, Matoš se vrati na svoje mjesto, a dame su mu poslužile kao pjesničko nadahnuće. Lijepo ponašanje prema Staroj dami može BiH donijeti i poneki vrijedan dar iz njezinog EU sefa. No, oku ne promiče i to da u BiH ima i onih koji namiguju prema istoku, ali i onih koji bacaju zavodničke poglede prema jugoistoku. BiH je, ipak, na putu prema Staroj dami, ali prije toga mora ponešto pomesti ispred vlastite kuće. Jer Stara dama zna navratiti. O svemu tomu govori razgovor (ne)ugodni između Muje koji se kasno vratio kući i ljutite Fate koja ga zajedljivo upita: - Sjećaš li se ti, Mujo, onog filma sa Sharon Stone, što smo ga gledali u kinu prije desetak godina?
- Sjećam, bona Fato, kako ne sjećam – odgovori Mujo.
- A, ulje, ulje si zaboravio, je li – zajedljivo će Fata.
